'Mjesto tišine' film je koji ne troši suviše vremena na uvode i objašnjenja. Odmah na njegovu početku upoznajemo obitelj Abbott koja bosonoga i vrlo tiho hoda po opustošenom samoposluživanju potpuno napuštenog grada, trudeći se ne proizvesti ni zvuka i međusobno komunicirajući znakovnim jezikom, koji poznaju jer im je najstarija kći gluha. Po mnogočemu je jasno da Abbottovi žive u postapokaliptičnom svijetu i da je u tom svijetu iz nekog razloga vrlo važno ne proizvesti nikakav zvuk. Koliko važno - to ćemo ubrzo saznati. Dok Abbotovi u samoposluživanju prikupljaju potrebne im sitnice, najmlađi sin pronalazi neku igračku rakete. Otac mu zabranjuje da je uzme, ali sestra, koja je na pragu adolescencije, pa možda zbog buntovništva, a možda i zbog sažaljenja, daje bratu igračku. Dok se obitelj vraća iz grada prema kući, međutim, dječak aktivira igračku koja počne ispuštati neke zvukove. Svi se užasnuti okrenu prema njemu osim sestre, koja, naravno, ništa nije čula. Otac obitelji momentalno se daje u trk prema sinčiću, majka užasnuto prekriva usta rukom, ali sve je uzalud. Nepoznato čudovište dojuri kroz šumu i zgrabi najmlađeg člana obitelji Abbott.

Odmah na početku se, dakle, događa najveći zamislivi horor. Majka i otac promatraju nasilnu smrt svojeg bespomoćnog djeteta.

No ne bojte se. 'Mjesto tišine' nije tip horora koji će i vas natjerati da to gledate. 'Mjesto tišine' onaj je tip horora koji će vam iz minute u minutu podizati razinu napetosti i toliko vas uvlačiti u situaciju u kojoj se nalaze glavni likovi da ćete to jedva uspijevati izdržati - dakle, najbolji tip horora.

Nakon šokantnog početka u kojem gube sina, Abbotove nakon toga susrećemo godinu dana poslije, i dalje slomljene tugom za djetetom, a kroz fragmente doznajemo i zašto žive tako kako žive. Svijetom su, naime, zavladala slijepa čudovišta koja su vrlo osjetljiva sluha i ne trpe ama baš nikakve zvukove pa ubijaju sve što stvara bilo kakav zvuk. Godinu dana nakon njihova tragičnog izleta u obližnji gradić, sada zato upoznajemo život Abbotovih na farmi. Nekako se snalaze - otac Lee (John Krasinski) sve staze kojima se kreće sa starijim sinom posipa mekim pijeskom da bi im koraci bili nečujni, majka Evelyn (Emily Blunt) hoda na prstima po kući i pazi da ne stane na daske koje su označene zato što škripe pod koracima. Abbottovi, međutim, imaju i neke probleme. Prvo, Evelyn je u devetom mjesecu trudnoće pa ona i Lee pokušavaju smisliti kako će svoju novu bebu zaštititi od čudovišta kada počne plakati. Drugi je problem taj što njihova kći Regan (fantastična mlada, gluha glumica Milicent Simmonds) prolazi kroz teško emotivno razdoblje. Osjeća krivnju zbog smrti najmlađeg brata, ali isto tako misli da je i otac krivi za tu smrt te da je više ne voli.

Do kraja će filma Lee itekako dokazati Regan da je voli, Abbottovi će smisliti bizaran, ali učinkovit način kako da zaštite bebu od čudovišta, a slučajno će otkriti i kako ih mogu pobijediti. Vi ćete, pak, pred filmskim platnom sjediti ukipljeno kao mumija jer se nećete usuditi ni preglasno disati zato što ćete zajedno s glavnim junacima strahovati pred čuvodištima.

John Krasinski i njegova supruga Emily Blunt inače nisu glumci koje publika asocira s hororima, pa ni postapokaliptičnim dramama. John je zgođušni Jim iz američkog Officea, Emily je ljepotica iz 'Vrag nosi Pradu', oboje su lijepi, simpatični i duhoviti. 'Mjesto tišine' otkriva nam ih u sasvim novom elementu, i u tom su se elementu snašli nevjerojatno dobro. Valja pritom napomenuti da je Krasinski, osim što glumi glavnu ulogu, i režirao film, što mu nije prvi put, ali je najuspješniji dosad.

Ono što je u 'Mjestu tišine' najimpresivnije jest zvuk. Abbottovi žive u tišini - ne govore i trude se ničim ne proizvesti zvuk jer im o tome ovisi život. No iako sami ne proizvode zvukove, ne žive u svijetu u kojem nema zvukova. Priroda oko njih šušti kroz lišće, huči u vodopadima i tapka s kapima kiše. Kombinacija tih prirodnih zvukova i tišine obiteljskog života Abbottovih izvedena je majstorski, i to ne samo u stvaranju horor-trilerske napetosti, nego i u prikazivanju njihove obiteljske situacije, problema u komunikaciji, problema u izražavanju i doživljavanju ljubavi. Dodaju li se tome upečatjlive glumačke izvedbe apsolutno svih, ali ponajviše mlade Milicent Simmonds, dobiva se jedan film koji je definitivno šampion u svojem žanru, ali će sigurno zadiviti i one koji ga naročito ne vole.

Ako ste voljeli 'Aliena' i ako se dobro sjećate koliko ste se trudili ne disati s klincima u 'Jurassic Parku' kada ih je 'njušio dinosaur', u 'Mjestu tišine' prepoznat ćete i neke citate, odnosno posvete, a ako volite otvorene završetka koje morate sami protumačiti, isto ćete biti zadovoljni. Jedino što me malo brine jest to što je film pravi bombončić, ali takvim otvorenim krajem i natruhama mitologije o čudovištima otvara vrata mogućnosti franšize. Ako se takvo što ostvari - a gotovo sigurno hoće jer je film na američkim blagajnama zaradio hrpetinu love - vjerojatno ćemo u sljedećih deset godina zaboraviti da je sve poteklo iz jednog sjajno režiranog i odglumljenog, istodobno strašnog i prelijepog filma, nego ćemo zapamtiti samo figurice čudovišta koje će se prodavati uz hamburgere. No dok se to ne dogodi, požurite u kino i uživajte.