Kada su premijerno izveli svoju predstavu ‘Yira, yira’ u Latinskoj Americi - točnije, u gradovima poput Buenos Airesa ili Sao Paula - bili su dočekani uz ovacije. I novinske kritike bile su izuzetne, a u publici je, pored zainteresiranog građanstva, bilo i mnogo njihovih kolega - seksualnih radnika.

‘Yira, yira’, inače, na španjolskom označava kružno kretanje u tango plesu, u Argentini označuje isto ono što se na engleskom jeziku kaže cruising te opisuje kretanje seksualnih radnika u javnom prostoru. U predstavi koja će se premijerno izvesti u utorak na daskama zagrebačkog HNK (početak u 19:30), glavne uloge igraju seksualni radnici iz Argentine: Juan Ejemplo, Leandra Atenea Levine Hidalgo, Pichón Reyna i Sofía Tramazaygues. Okupili su ih autori predstave Bruno Isaković, koreograf, plesač, performer i plesni pedagog te njegova kolegica Nataša Rajković, kazališna redateljica, dramaturginja, producentica i profesorica na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.

- To je, rekao bih, predstava o općim stvarima. O vremenu, javnom prostoru. O novcu i radu. O tijelu, privatnosti, intimi i seksu. Samo, iz pozicije seksualnih radnika - govori mi autor predstave Bruno Isaković, dodajući kako je ona originalni trebala biti izvedena u Rijeci tijekom razdoblja u kojemu je “grad koji teče” bio Europska prijestolnica kulture. Nažalost, kako znamo, zbog pandemijskih okolnosti mnogi su EPK programi bili otkazani, pa tako i predstava ‘Yira, yira' koja će se, ipak, s dvije godine zakašnjenja odigrati u Hrvatskoj, i to u najvećem nacionalnom teatru. Predstavom će se otvoriti 20.Queer Zagreb, festival koji se ove godine predstavlja kroz spektar tema: seksualni rad, globalno nasilje, tijelo koje je kontra nacionalističkog nasilja, pitanja vlastite odgovornosti i – važnost zagrljaja.

- Mene su bili tražili iz riječkog EPK da napravim predstavu o radu za projekt Dopolavoro. To mi je bilo sjajno. Upitao sam se tko zna mnogo o radu, a nikad nije, ili rijetko ima priliku o tome javno govoriti. Kako me inače interesiraju aktivističke teme, volim ulaziti u hrvatski javni prostor s nekim temama na koje se, inače, ne obazire pažnja. Seksualni rad je kod nas, nažalost, tabu tema te se ideja rada na predstavi sa seksualnim radnicama i radnicima nametnula sama po sebi. U Argentini je društvo otvoreno, prostitucija nije kriminalizirana. Razgovarao sam s Georinom Orellano, predsjednicom sindikata AMMAR koji okuplja seksualne radnike, i preko nje sam se upoznao sa Sofijom. Neki drugi prijatelji su me spojili s još seksualnih radnika i radnica, i na kraju sam ih sveukupno intervjuirao dvadesetak. Odabrao sam njih četiri, mjesec i pol dana smo spremali predstavu u Argentini i ondje je premijerno izveli te smo imali izvedbu u Sao Paulu u Brazilu. Zatim je došla pandemija i sve je stalo. Dvije godine smo imali pauzu, a sada u Zagrebu, zapravo, obnavljamo predstavu - nastavlja dalje Bruno Isaković u prostoru Plesnog studija Tala, gdje smo došli na probu predstave.

S argentinskim performerima i seksualnim radnicima razgovaram dalje o tome kako se osjećaju u Zagrebu dok spremaju svoju predstavu koju će, u društvu u kakvom živimo, mnogi zasigurno proglašavati “kontroverznom”. Ekipa progovara uglas a Isaković, govornik španjolskog jezika koji je diplomirao suvremeni ples u Amsterdam School of the Arts 2009. godine, a zatim svojim predstavama putovao po čitavom svijetu, prevodi mi njihove riječi.

- Imali su jedno neugodno iskustvo u Zagrebu. Napali su ih nedavno na ulici, kada je bila utakmica. Dogodilo se to u Vlaškoj - prepričava mi autor predstave njihove riječi.

- I'm sorry about that - kažem odmah performerima.

Glumica u predstavi i seksualna radnica Leandra Atenea Levine Hidalgo na solidnom engleskom preuzima zatim glavnu riječ.

- Sviđa nam se Zagreb. Ali, u nekim situacijama, više arhitektura nego ljudi (smijeh). Muškarci su stvarno konzervativni, i više su mačisti negoli je to slučaj s argentinskim muškarcima. Čini mi se da je ovdje društvo pod represijom, kojom se nadoknađuje želja za perverzijama - kaže Leandra koja je, očito, čitala Freuda. Potiskivanje ili represija je, naime, izraz koji je skovao taj slavni psihoanalitičar, a koji opisuje funkciju psihe u slučaju kada se svijest susreće sa željom koju nekakav unutarnji čovjekov kontrolor strogo zabranjuje - dakako, prema naučenom obrascu.

- Ne osjećam se baš ugodno dok hodam po vašim ulicama, imam osjećaj da sam, kao transžena, stalno promatrana - dodaje Leandra.

Pichon i Juan su nam, pak, u detalje ispričali kako je izgledao taj nesretni napad na zagrebačkim ulicama.

- Išli smo Vlaškom ulicom prema Trgu. Jedan auto je prolazio, i prvo je potrubio, a onda je stao i popeo se na pločnik. Iz automobila je izašao u dresu hrvatske nogometne reprezentacije i bio je jako, jako ljut. Prepali smo se i odmah smo trčeći počeli bježati - obrazlažu mi Pichón i Juan.

- Are you guys fast runners? - pitam, pomalo i u šali.

- Moramo biti - odgovaraju performeri pa spominju i intervju koji su prije neki dan dali za jedan veliki hrvatski list. Kažu mi kako je u komentarima na članak bilo četiristotinjak komentara, i svi su - osim dva - bili brutalno osuđujući.

Zanima me kako su reagirali na prvu ideju predstave, što su o svemu mislili kada su im Bruno Isaković i Nataša Rajković izložili plan da o svojim životima i radu progovore u kazalištu?

- Ja sam već imao neka iskustva performerskog rada, ali uvijek u nekim manjim oblicima. Ovo mi je bilo interesantno jer je to bila prva prilika da o svom životu i radu progovorim i u kazalištu. To zahtijeva neke druge talente, i htio sam se okušati - kaže mi Pichón Reyna, a na njegove se riječi nadovezuje Bruno Isaković.

- Svi oni posjeduju maksimalni talent. Oni su oduvijek navikli da ih se promatra, oni su performeri koji sebe propituju čitav život. Upravo zbog toga su svjesni sebe na sceni i nose se genijalno - kaže mi autor predstave, a za njime progovara i Sofíja Tramazaygues, seksualna radnica koja se čitav život bavi aktivizmom, a o seksualnom radu progovara i na svom YouTube kanalu.

- Svatko od nas ima drugačiji odnos prema tome što i kako želi raditi u javnosti, ali svi smo na neki način aktivisti u našoj zemlji. Borimo se za radnička prava. Osobno, uvijek držim sve opcije otvorene i zbog toga sam otvorena raditi i pokušavati razne stvari, pa sam se tako odlučila okušati i u kazalištu. Moj lik u predstavi ima jedan snažan aktivistički moment i zbog toga je ta predstava za mene i dalje jedan alat za aktivizam, samo ovaj put drugačiji - obrazlaže Tramazaygues, dok Juan Ejemplo navodi kako ga isprva ideja o predstavi nije zainteresirala, no onda je, kaže, htio vidjeti dokle će to sve ići. Na kraju je s ekipom ostao do kraja.

- Super mi je da predstava sada igra u Hrvatskoj, jer seksualni rad je ovdje tabu i čini mi se da to treba rušiti - kaže mi Ejemplo, a u razgovor se opet uključuje Leandra.

- Ljudi ovdje su vrlo katolički nastrojeni. Imaju zaostale ideje o seksualnosti, oni misle da je seks nešto gotovo sotonski. Oni ne razumiju ono što mi radimo, dakle naš posao. Oni misle da je to nešto nemoralno, ili da nas netko iskorištava. Ali, ono što mi zapravo radimo jest da pomažemo drugim ljudima s njihovom seksualnošću. Seksualni radnici su potrebni svijetu kako bi omogućili ljudima da isprobaju određene stvari, pred kojima se možda ne osjećaju ugodno ali žele ih. A to im je, na koncu, potrebno da bolje shvate sami sebe - govori Leandra, dodajući kako u tom smislu, sebe promatra kao seksualnu terapeutkinju. Ona pomaže ljudima da shvate tko su oni zaista kako bi mogli živjeti do kraja ispunjene živote. Osim toga, Leandra je i jedna vrst influencera. Slavna je u Argentini: ona je prva transžena koja dolazi iz jedne glasovite njihove srednje škole. Često je na coverima raznih magazina, a oženjena je za muškarca, također seksualnog radnika, i oni su bili prvi ljudi u Argentini koji su u vjenčani list upisali seksualni rad kao zanimanje.

- Seksualni radnici su uvijek imali ulogu u društvu - kaže dalje Isaković, uz Natašu Rajković autor predstave koja kroz priče ovdje predstavljenih protagonista govori se o seksualnom radu kao osobnom izboru ili skupu okolnosti, ali i o ekonomiji i tržištu, marginama i središtima moći te željama i stvarnosti.

- I nikakav zakon to ne može promijeniti. Ali treba naglasiti i kako ova predstava nimalo ne pokušava romantizirati seksualni rad. Ona vrlo pragmatično, kroz njihova iskustva, daje realnu sliku stvari i govori o toj ilegalnosti takvog rada koja zasigurno nikome neće pomoći, a najmanje ljudima koji zbog svog rada u tom slučaju imaju problem u zdravstvenom sustavu, u odnosu za zakonom i slično. Jer, oni će uvijek raditi svoj posao, bez obzira bio on ilegalan ili ne - obrazlaže Isaković.

Ekipa performera s kojom razgovaram dolazi iz Argentine, zemlje u kojoj je seksualni rad legaliziran. Pitam ih o prednostima te legalizacije, zašto misle da je važno da je seksualni rad legalna aktivnost?

- Prvo treba naglasiti da većina organizacija seksualnih radnika traži dekriminalizaciju prostitucije, a ne legalizaciju. Naravno, mi smo za legalizaciju odnosno zakonsku regulaciju radničkih prava seksualnih radnika i radnica, ali to ne znači da podržavamo sex trafficking - kaže Leandra, a problematiku dodatno razlaže i Bruno Isaković.

- Mnogi trpaju seksualni rad u isti koš sa sex traffickingom, što nikako nije slučaj. Abolicionisti i radikalne feministkinje, po meni, pojednostavljuju kompleksnost problematike time što svakog seksualnog radnika ili radnicu opisuju kao žrtvu, što nije slučaj. Oni su tvrdog stava da, recimo, ovi protagonisti predstave i ne znaju da su žrtve… - kaže mi Isaković, dodajući kako je, nakon intenzivnog vremena provedenog s njima i istraživačkog procesa o seksualnom radu u Argentini, uvjeren da je bilo kakva kriminalizacija seksualnog rada pogrešna i da oni koji su to svjesno sami izabrali nikako nisu žrtve.

Kada je riječ o izvođačima predstave 'Yira, yira', mogu dodati da mi u prostoru Plesnog studija Tala ti ljudi nikako nisu izgledali kao žrtve. A sumnjam da će mi tako izgledati i na daskama raskošnog HNK u utorak.

- Svaki oblik prohibicije stvari može učiniti samo gorima - uvjeren je Pichón Reyna. - Ali želim još pričati o predstavi. Mi njome želimo pokazati da smo obični ljudi, radnici kao i svaki drugi, koji imaju emocije, koji su individue… - kaže Reyna.

S performerima dalje razgovaram o tome kako u konzervativnim društvima vlada uvjerenje da su seksualni radnici oni ljudi koji su stjerani u kut, koji nemaju drugih mogućnosti i kojima je prostitucija jedino što im je preostalo.

- Ne - kaže spremno Sofía Tramazaygues. - Moj prvi razlog za to je bio jedan drugi razlog. To je krivi način za postaviti stvari. Jer, isto pitanje biste mogli postaviti i blagajnici u trgovačkom centru. Je li to bio njezin posljednji izbor? Prodaja mog tijela za mene nije bio zadnji izbor. Zadnji izbor za mene bio bi biti blagajnica. Ali, to nitko neće moralizirati. O seksualnom radu, s druge strane, mnogi moraliziraju, samo zbog toga što je to posao koji se bavi seksualnošću - pojašnjava Tramazaygues.

Predstava će, recimo i to, nakon Zagreba igrati u Rijeci te u Dubrovniku. Performeri će održati tako malu hrvatsku turneju, a autor predstave Isaković nada se i europskoj turneji u bližoj budućnosti, budući da na premijeru u HNK dolaze mnogi selektori kazališnih festivala.

Zanima me još, koje su ključne razlike u argentinskom i hrvatskom društvu, da imaju tako različite poglede na seksualni rad?

- Mi dolazimo iz društva gdje seks nije takav tabu. U Argentini, recimo, imamo slavne prostitutke. Ja ne vidim da ih vi imate ovdje. Naravno, seksualni rad je i dalje stigmatiziran, svugdje u svijetu, tako da ima toga i kod nas. Ali, u Argentini imamo vizibilitet, zauzeli smo javni prostor, i mislim da je to ključno za nekakav pomak. Kao što vi imate LGBT marševe, mi imamo i marševe seksualnih radnika i radnica. Argentina je, sama po sebi, vrlo militantna zemlja. Mi imamo običaj izlaziti na ulice i boriti se za svoja prava još od doba Peronizma. Jaka su nam i sindikalna udruženja - kaže Leandra.

- Da, na tom polju smo dobri, a u drugima zaostajemo. Recimo, javni prijevoz je skup, u usporedbi s Europom, a male su i plaće te postoje velike klasne razlike - kaže mi Pichón Reyna kojega pitam dalje bi li očekivao da će netko trčati za njime i maltretirati ga na ulici, kao što mu se dogodilo u Zagrebu?

- Nisam očekivao da će Zagreb biti tako fašistički nastrojen u samom centru grada. Da, u Argentini bi mi se to moglo dogoditi u nekom manjem mjestu, uvijek pazim kad nisam u centru grada, ali ovako otvoreni napad na glavnoj ulici nije moguć u Buenos Airesu - kaže Reyna.

Performeri zatim naglašavaju kako u Argentini stvari nisu idealne po pitanju seksualnog rada. Oni se i dalje moraju sami organizirati da bi pomogli jedni drugima, i to kroz radionice, psihološku pomoć, novčanu pomoć i sl., a moraju imati i jake sindikate. Država im otežava na razne načine. Primjerice, u doba pandemije seksualni radnici u Argentini, za razliku od ostalih zanimanja, nisu mogli računati na financijsku pomoć države.

- Oni i dalje moraju paziti u Argentini s kim se nalaze, kad se nalaze, gdje se nalaze da bi obavljali svoj posao. Legalizacija ne znači da je borba gotova, a država je perfidna. Koristi se rupama u zakonu da bi im otežala život. Tako ih optužuju neke od tih radnika da su presenete (pimp), što je ilegalno, ako se, recimo, udruže pa posao obavljaju na istoj lokaciji. Zbog toga se treba boriti za bolje definiranje zakona. Imaju oni još puno posla - pojašnjava Isaković.

Performere na kraju pitam da pozovu zagrebačku publiku na predstavu u utorak. Zašto doći u HNK?

- Zato što mi želimo podijeliti svoje priče s njima - zaključuju Juan Ejemplo, Leandra Atenea Levine Hidalgo, Pichón Reyna i Sofía Tramazaygues, seksualni radnici koji će se u utorak popeti na pozornicu najvećeg nacionalnog teatra, u još jednom od svojih aktivističkih prodora za bolje sutra seksualnih radnika i radnica diljem svijeta.