Ne mogu si pomoći. Koliko god se trudila, ne mogu prestati razmišljati o lajkovima i pozitivnim komentarima stranaca. Jedino što me uistinu usrećuje i daje mi udar dopamina je kad dobivam ideje za priče i dopustim si sanjati kako sam slavna i dobivam pohvale od ljudi lijevo i desno. Mada, moram napomenuti, da kada vidim jednu osobu da hvali moju knjigu na internetu, ponekad ne osjetim ništa, jer ne trebam jednu osobu da mi to kaže - to ne znači ništa - ja ih trebam 100, 200, 1000, sve više i više, ili barem više nego zadnji put.

Znam otkuda potječu ovi osjećaji: naime, dok sam odrastala, moji uspjesi roditeljima nikada nisu bili dovoljni (osvojim 3. mjesto na natjecanju, a prva stvar koju tata kaže je: 'A zašto nije prvo?'). Ukratko, vjerujem da oni oboje pate od narcisoidnog poremećaja, po mom laičkom istraživanju, i to je uglavnom razlog zbog kojeg se osjećam kao da sam nebitna i kao da je moja sreća nebitna. Štoviše, da radim nešto loše ako ne patim.

Nadam se da ćete imati savjet za mene jer na internetu samo pronalazim stvari poput 'budite dobri prema sebi' i slična 'rješenja', ali meni to jednostavno ništa ne znači. Kako da sada odjednom počnem voljeti sebe i svoje želje ako su me cijeli život roditelji učili da ne vrijedim ništa samim time što postojim, već moram zaslužiti da budem vrijedna življenja te da mi tu vrijednost samo drugi mogu podariti?

Lijep pozdrav, Tamara, 26

Draga Tamara,

s povredama koje su vam nanijeli roditelji stvarno vam nije lako. Nije nimalo čudno što imate fantazije o uspjehu i slavi, to je vrsta lijeka za te povrede, a i gorivo da stremite u pravcu uspjeha. Čini mi se da ste za svojih 26 godina puno toga ostvarili, usprkos tome što rezultati nisu onakvi kakve ste očekivali. I to je dobra strana vaše priče... Niste ostali poraženi obezvređivanjem i omalovažavanjem roditelja, nego u vama postoji taj motor s pogonskim gorivom, vašim fantazijama, i taj motor vas pokreće da napišete još jednu priču i da još jednom povjerujete da ćete doći do divljenja i uspjeha o kojem sanjate. Da, to gorivo se troši.

Suočavanje s tvrdom realnošću vodi u razočaranja i u takvim trenucima postaje vam jasno da sjaj koji ste ugledali u kristalnoj kugli vaše fantazije nije istinit. Ali ni osjećaj bezvrijednosti, nevažnosti ili srama, koji vjerojatno osjećate nakon što dođe do tog razočaranja, nije istina o vama. Probajte to shvatiti kao dva pola jedne dimenzije. Balončići fantazije vam pomažu da svoje povrede osjetite malo-pomalo, oni vam doziraju bolnu istinu, jer osjetiti sve odjednom bilo bi previše. Predlažem vam da ovaj proces shvatite kao put. Znam da je povrijeđenom dijelu vas važan samo uspjeh, samo dokaz da vaši roditelji nisu bili u pravu kad su smatrali da 'niste ništa posebno' jer niste najbolji, jer ne sjajite najjače, pa se zbog toga ne mogu okititi vašim perjem i tako prikriti svoj manjak sjaja i zaliječiti svoje povrede. No shvatite li ovaj proces kao put, postoji u tom nizu razočaranja i nešto dobro.

Malo-pomalo, sve više ćete biti kontaktu s realnošću. A dobar kontakt s realnošću je ključan za bilo kakvu vrstu uspjeha. Da, nažalost, za uspjeh nije dovoljno napisati nešto kvalitetno. Ima puno drugih faktora koji utječu na uspjeh i s vremenom će vam oni postajati sve jasniji. Na kraju krajeva, nije loše da se potroše balončići fantazije koji izviru iz povrede, jer što bi bilo da u ovoj fazi života, sa samo 26 godina, doživite značajan uspjeh? Samo biste htjeli još. I sami ste zaključili da je to glad bez kraja – još lajkova, pohvala, divljenja – što bi bilo jako frustrirajuće i retraumatizirajuće, jer biste stalno imali osjećaj da, što god napravili, nikad nije dovoljno.

Znam da će zvučati čudno, ali mislim da je bolje za vas da doživite značajniji uspjeh nakon što vaše povrede budu barem donekle iscijeljene. U ovoj fazi života mislim da je najbolji put iscjeljenja postavljanje granica roditeljima. Kad vas vrijeđaju ili uspoređuju s drugima, ne dajte im na sebe. Više ne ovisite o njima i imate priliku, malo-pomalo, preuzeti kontrolu u svoje ruke i pokazati im što ne smiju raditi kako bi vas zadržali u svom životu. Ne gubite energiju na svađe, već jasno dajte do znanja: 'Ovo ne želim više slušati. Ako ne prestaneš, morat ću otići.' I onda, ako ste, recimo, na obiteljskom ručku i otac ili majka nastave s vrijeđanjem, kritiziranjem ili negativnim uspoređivanjem s drugima, zaista odete. To ne znači da ćete zauvijek prekinuti kontakt, već samo da ste napravili nešto za sebe – zaštitili ste se, a to je ono što niste mogli napraviti kao dijete.

Postavljanje granica dat će vam prostora da osjetite koliko je vaše unutarnje dijete tužno zbog svega što mu se dogodilo. Tuga je važan dio procesa. Kad god osjetite tugu zbog toga što niste imali roditelje koji su vas voljeli, uvažavali, njegovali, dajte joj prostora i ako dođu suze, isplačite se. Ta tuga će vas također pomalo staviti u bolji kontakt s realnošću. Nije lako vidjeti roditelje onakve kakvi zaista jesu. Čežnja unutarnjeg djeteta za boljim roditeljima sigurno je i dalje prisutna, a potisnuta tuga govori da stvarno imate zbog čega biti tužni. Ne znam je li vam ta tuga vidljiva ili vam promiče ispod radara... U svakom slučaju, pojavi li se, prigrlite je. Osim toga, obratite pažnju na sve ono što možete.

Ne možete uspjeti onoliko brzo koliko ste očekivali i da, to je frustrirajuće, ali sigurno ima puno toga što možete. Možda možete preurediti stan, izaći na koncert ili nešto treće što će vam odvratiti pažnju od čežnje za slavom i podići vam kvalitetu života. Stalan fokus na ono što ne možete ostvariti baca vas u nemoć, a onda vam preostaje ono što vam je uvijek pri ruci – moć fantazije. Još jedan savjet: pišite dnevnik fantazija.

Možete pisati i dnevnik općenito, to će vam kao spisateljici biti sasvim prirodno, ali dnevnik fantazija je nešto što će vam pomoći da fantazije dođu u bolji kontakt s realnošću. Kad su napisane, kad nisu samo u vašoj glavi, prestaju biti stvarnost za kojom ćete poletjeti i postaju ono što zaista jesu – fantazije koje ste uhvatili i stavili na papir. Polako... Pred vama je dug put i divno je što za suputnika imate kreativnost!

Srdačno vas pozdravljam, Tomica