Mediamorfoze

Telefonske morfoze i naše digitalne psihoze

Objavljeno: 11.09.2012 11:00 / Iva Biondić

Foto: Ostale fotografije IB / IB

U hiperpovezanom svijetu, opsjednuti smo permanentnom višezadaćnosti i simultanim višebojima na komunikacijskim kanalima. Bolujemo li od poremećaja višestruke osobnosti?

Mediamorfoza. Da sam se barem ja dosjetila te riječi. Ali nisam. Dosjetio se Roger Fidler, medijski vizionar koji je još ranih 80-ih prošlog stoljeća predviđao digitalne novine i mobilne čitače, a 1994. godine je producirao video Tablet novine: vizija za budućnost. Kao u dobrom korporativnom trileru, vrata do njegovog laboratorija bili su Appleovi laboratoriji. Hmm, tko je onda otac tablet uređaja – Steve ili Roger? No, to je jedna sasvim druga priča.

Fidler mediamorfoze definira kao transformacije komunikacijskih medija koje nastaju preplitanjem naših novih potreba, ekonomskih i političkih pritisaka, kao i društvenih i tehnoloških inovacija. Mediamorfoze danas nose snažni tehnološki predznak, kraj 20. stoljeća donio je novi jezik – nakon govornog i pisanog, ovaj naš svagdašnji digitalni. A on je toliko propulzivan da, prema Umbertu Ecu, neprestano reorganizira naše mentalne običaje, pa je mediamorfoza zapravo i čovjekomorfoza.

Uzmimo za primjer morfozu našeg odnosa sa telefonom. Telefon je nevjerojatan izum koji nam je omogućio preskakanje tradicionalnih prostorno-vremenskih granica. Prvi telefon kojeg se sjećam je bio onaj u bakinoj kući, crn, masivan, hladan na dodir. Nekako je budio strahopoštovanje svojom impozantnom statičnošću, a opet povezanošću sa onima s druge strane slušalice. Našeg kućnog se ne sjećam, vjerojatno je bio neki plastični Iskrin koji na mene, estetski zahtjevne od najranijih dana, nije ostavio baš neki dojam. Ali sjećam se da je kasnije kad sam već bila idealnih godina da visim na telefonu satima, posebno noću, u kuću došao bežični telefon. Wow. Estetski i dalje nula bodova, ali ta njegova pokretnost, mogućnost bijega od nepoželjnih kolateralnih slušača, otvorila je novu komunikacijsku eru u mom životu.

Preskočimo nešto godina, sve do 2012. i naše veze s mobitelima koja je toliko jaka da oni koji gube mogućnost kontakta mobitelom, zbog ispražnjenja baterije, nepokrivenosti mrežom ili bilo čega drugoga, obolijevaju od nomofobije. Od 'no-mobile-phone' fobije pati, na primjer, više od 50 posto Britanaca. U kolektivno novoj komunikacijskoj eri patološka veza nas i naših telefončića reflektira se u našem intimnom i vrlo angažiranom odnosu s njima samima i sa svima s kojima nas povezuje. Mobilni telefoni postali su neodvojivi dio našeg identiteta, naš tehnosocijalni protetski produžetak, bez kojeg smo u potpunosti izgubljeni.

Prema knjizi 'Connected', danas je za definiciju naše socijalne prirode ključna nedavna plima mobitela i pristupa internetu i društvenim mrežama koja je uzrokovala da postanemo hiperpovezani. Primarni protetski produžetak koji nam je omogućio tu hiperpovezanost je mobilni telefon. I ona je genijalna jer bilo kada, bilo gdje možemo doći do bilo koga, bilo gdje. Ali to znači i da bilo tko, bilo kada, bilo gdje može doći do mene. A to mi nije ugodna pomisao. Ono što je u profesionalnom smislu korisno i brzo i jeftino, privatno je zapravo uzrok čitavog niza problema poput neispunjenih očekivanja –'Zašto nisi dostupna? Zašto mobilni telefon nije uz tebe ako je mobilni? Zašto se ne možeš javiti isti tren kad meni padne napamet da mi treba nešto posve trivijalno???' Ne znam postoji li itko tko se nije prije ili kasnije našao u nekoj noćnoj mori hiperpovezanosti.

Hiperpovezanost ujedno nas je i hiperfragmentirala i onemogućila da dugoročno zadržimo pažnju te da u isto vrijeme i duhom i tijelom budemo na jednom mjestu. Opsjednuti smo permanentnom višezadaćnosti i simultanim višebojima na komunikacijskim kanalima – kul sam na Twitteru, lascivna na WhatsAppu, profesionalno ljubazna SMS-om dok sjedim na obiteljskom ručku. Bolujem li od poremećaja višestruke osobnosti?

Kad su tekstualne usluge poput SMS-a, WhatsAppa i ostalih u pitanju, one nam uz sinkronu omogućavaju i asinkronu komunikaciju. Atomizirani i dekontekstualizirani djelići naših doživljaja, misli, reakcija koliko god da su instantni, oni su i komponirani, editirani i rekomponirani, a finalni niz riječi i slova rijetko otkriva naša mentalna zamuckivanja, zaletavanja, situaciju u kojoj se nalazimo...

Neuroznanstvenica Susan Greenfield, profesorica farmakologije na Oxfordu, kaže da je ljudskim bićima najgore kada im nedostaje pažnje. Tekstualne poruke su kao injekcija dopamina, doza pažnje koja nas stimulira – 'netko misli na mene, moja egzistencija ima smisla... jupi!' Onda razvijemo ovisnost o tim dopaminskim distrakcijama i teško nalazimo zadovoljenje u periodima bez kontakta. Pa nam mobitel priraste uz ruku. Ako nismo u direktnoj (a)sinkronoj vezi, barem možemo biti online odnosno instantno spojeni s milijunima ljudi na internetu. Britanski pisac Will Self o potencijalu da se navučemo na internet upozorava da on u potpunosti ispunjava kriterije ovisnosti dovodeći nas u opsesivno mentalno stanje povezano s kompulzivnim aktivnostima. Mašine kojima se povezujemo s internetom paradigma su ovisničkih stanja. Will kaže da se od njih teško odvojiti kao alkoholičaru od pića.

Što nam je? Prvi puta smo u mogućnosti nadrasti limitiranost fizičkog svijeta, koristeći mobitele i druge tehnosocijalne produžetke svojeg tijela, uma i duha. Imamo kompleks boga jer smo digitalno supermoćni, ali u isto vrijeme gubimo kontrolu jer smo u svojoj ovisnosti o mašinama i vezi sa svojim digitalnim produžetkom postali zbrkanih graničnih linija između virtualnog i realnog i izgubljeni u konstruiranju istih. Naše ljudsko stanje karakterizira atomizirano vrijeme, poremećaj višestrukih ličnosti od kojih svaka boluje od razlomljenih identiteta, poremećaj istovremene višemjestnosti, paralelnost sinkrone i asinkrone komunikacije i iritacija asinkronom, desensitivizacija, parasocijalna interakcija s virtualnim ili fizički postojećim, ali potpuno nedostupnim osobama, potpuno informacijsko preopterećenje... Je li najveća epidemija današnjice digitalna psihoza?

Pretjerujem? Ova zadnja, digitalna, mediamorfoza sigurno je podjednako psihološke i tehnološke prirode. A propos psihološkog, odnosno psihoza - karakterizira ih radikalna promjena doživljaja vlastitog identiteta, oštećena funkcionalnost i iskrivljen ili neprisutan osjećaj objektivne realnosti, nemogućnost razlučivanja osobnog subjektivnog doživljaja od realnosti izvanjskog svijeta, povlačenje iz realnog svijeta... Mene to jako asocira na naše interakcije s mobitelima i drugim ekstenzijama u virtualno i nemogućnostima definiranja gdje realni mi završavamo, a virtualni mi počinjemo. Medicinski sam laik i svjesna simplifikacije koju sam primijenila na našu kolektivnu anamnezu. Izvjesno je da neki poremećaji postoje. Kao i da nas kao pacijente, kojima su ti poremećaji dijagnosticirani, treba osposobiti da ovladamo svojim simptomima.

Ova moja prva anamneza neke morfoze uvod je u poremećaje – koji se u medijima događaju ili su se već dogodili – o kojima namjeravam pisati. Neki su individualne, a neki kolektivne prirode, neki su nacionalni ili regionalni, a drugi globalni... Sve mediamorfoze, i promjene i poremećaji, danas nastaju u hibridnom spajanju tehnologije, proizvođača sadržaja i telekomunikacija i bit će tehnološki neizvjesne, kulturološki obilježene traženjem smisla i svrhe. Namjeravam dijagnozom upućivati na kontekst, uzroke i posljedice, a možda naiđem i na tragove smisla i svrhe.

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.