Mediamorfoze

'Uradi sam' vremena zaglušena bukom amatera

Objavljeno: 14.12.2012 14:45 / Iva Biondić

Foto: Ostale fotografije Shutterstock / Shutterstock

Participativna kultura jedna je od morfotičnih posljedica digitalnog doba. Tehnologija je omogućila i promovira stapanje kreatora i konzumenata. Dio te priče su i Bing Crosby, Beck, Nick Cave, Instagram, Kickstarter i naravno Andrew Keen.

Jednom davno, 30-ih godina prošlog stoljeća, Bing Crosby je prodao 54 milijuna notnih zapisa hita 'Sweet Leilani'. Što je više nego dvostruko od prodaje najprodavanijeg albuma 2011. godine, '21' od Adele, koji je do listopada 2012. godine prodan u 25 milijuna primjeraka!

Draže mi je da je Adele svoje pjesme otpjevala nego da smo dobili notne zapise i poplavu uradi-sam YouTube amaterskih izvedbi ili apsolutno najgori scenario – da mi je samoj palo na pamet da u nekom neuračunljivom trenutku zatulim 'We could have had it aaaaaaaall...' dok me neki brat ili sestra po antitalentu prate lupetajući po klaviru.

No, da sam 1937. htjela čuti kako Bing pjeva 'Sweet Leilani', trebala sam ga uhvatiti na koncertu. Drugu mogućnost iskoristilo je 54 milijuna ljudi koji su kupili notni zapis ove pjesme pa su si sami otpjevali i/ili odsvirali ovu skladbu. Nešto što ja, obzirom na svoj već deklarirani glazbeni antitalent, nisam sposobna. I to je ok, jer nisam nešto zainteresirana za Binga Crosbya.

Ali kad je Beck u pitanju, tu već nisam tako nezainteresirana. A on je prošli tjedan izdao novi album kao knjižicu notnih zapisa. Nema CD-a, nema digitalnog downloada, samo note i riječi na papiru. I nemam pojma što misliti o tom glazbenom eksperimentu. A uvijek sam cijenila Becka i njegove eksperimente.

'Mutations', album iz 1998., aranžirao je i snimao live u studiju sa slavnim 'šestim članom' Radioheada Nigelom Goldrichom, pjesmu po danu i snimio ga za 14 dana. Album mu je donio Grammya za najbolju alternativnu izvedbu i etablirao ga kao, nazovimo to, eklektičnog glazbenika. Svoj genijalni album 'Guero' iz 2005. remiksirao je u suradnji sa Airom, Dust Brothers i Jackom Whiteom i izdao još genijalniji 'Guerolito'.

Nakon tih relativno klasičnih glazbenih eksperimenta, u intervjuu za magazin Wired zalaže se za napuštanje tradicionalnog izdavanja albuma: 'Vrijeme je da album prigrli novu tehnologiju. Za mene to znači razviti glazbu, dati ljudima nove načine da je iskuse... Iako je mashup senzibilitet već postao neka vrsta klišea, volio bih izdati album koji ćete moći editirati i miksati i dorađivati direktno u iTunesima.' I onda se šest godina kasnije, umjesto grljenja nove tehnologije, Beck okrenuo maksimalnom retro pristupu – izdao je novi album u obliku u kojem se popularna glazba izdavala na prijelazu 19. u 20. stoljeće.

Hoće li nakon ovog albuma Beck imati razloga zapjevati 'I'm a loser, baby, so why don't you kill me?' ili će i dalje ostati neustrašivi inovator, vrijeme će pokazati. U nekih tjedan dana koliko je prošlo od izlaska albuma 'Song Reader' na službenoj web stranici songreader.net, putem YouTubea ili SoundCloudea objavljeni su desetci uradaka fanova, profesionalnih glazbenika i amatera; instrumentalne, digitalne, snimljene, live, a capella i ine verzije Beckovih novih skladbi.

Preporučam 'Do We? We Do' Bradley Deana Whitea i 'Old Shangai' Johna Alexandera... No zapravo stalno čekam da sam Beck ipak otpjeva i odsvira barem jednu pjesmu. Nisam veliki glazbeni connoiseur, više sam veliki glazbeni fan. Znam što mi se sviđa, a što ne. Što je dobra glazba, a što me veseli ili na bilo koji drugi način glazbeno zavede. Kod novog Beckovog koncepta me muči to što promovira ono što Andrew Keen naziva 'kulturom amatera'.

Andrew upozorava da sa 'sam-svoj-majstor' glazbom koju internet omogućuje i promovira publika i autor postaju jedno, a kultura se pretvara u kakofoniju. Preslušavajući 'Song Reader' uratke publike-autora, opisala bih ih upravo tako – kao kakofonične. Od onih što sam ih krenula preslušavati, više sam ih ugasila nakon desetak sekundi nego što sam ih preslušala, a pitanje je da li bi ikada našla i dvije pjesme koje sam odabrala za preporuku da nisam krenula pisati ovaj tekst pa da mi se činilo da kao autor imam neku kuratorsku obavezu.

Kultura amatera, odnosno participativna kultura u kojoj se stapaju kreatori i konzumenti jedna je od morfotičnih posljedica digitalnog doba. Instagram je stvorio milijune umjetničkih amaterskih, poluprofesionalnih, a valjda i nešto profesionalnih fotografija. Jedna od njih nedavno je postala prva Instagram naslovnica nekog časopisa ikada i to u Time Magazinu.

Pitanje je kako uopće definirati tko je profesionalac i što je profesionalno kad je fotografija u pitanju. Definira li profesionalca obrazovanje, iskustvo ili profesionalna pozicija? Neka kombinacija navedenog? Ili samo dobra fotografija? Kad je fotografija u pitanju, treba li medijima isključivo profesionalno proizvedeni sadržaj ili i onaj generiran od korisnika može imati jednaku narativnu i dokumentarističku vrijednost? Pokretači Scoopshota, neke vrste brokerske tvrtke za crowd-sourced fotografiju smatraju da je to i obećavajući poslovni model.

Osim slika, i riječi su stvorile nove medijske oblike i hibride profesionalnog i amaterskog. Forumi, komentari i blogovi i uključivanje publike u proizvodnju medijskog sadržaja stvorilo je građansko novinarstvo. Polemike o tome je li to novinarstvo ili nije, trebaju li se profesionalno obrazovani novinari bojati tog 'user-generated contenta' ili ne, brojne su i ne uvijek sasvim jasno interesno fokusirane. Tehnologija je omogućila participativnost i kad je produkcija i kad je distribucija u pitanju.

Najnabrijaniji kritičar participativno-amaterske kulture, već spomenuti Andrew Keen, kaže da revolucija weba 2.0 donosi 'površne opservacije o svijetu oko nas, a ne duboku analizu; kreštavo mišljenje prije nego utemeljeni sud. Informacijski se posao preobrazio, uz pomoć interneta, u običnu galamu stotina milijuna blogera koji istovremeno govore o sebi'. Što je točno. Tako vi sada znate da ja nemam sluha, da volim Becka, da mi Bing Crosby nije napet, a uskoro ćete doznati i da volim Nicka Cavea i Charliea Kaufmana, moći ćete nazrijeti da prezirem išta što ima veze s Kardashianima i da nisam naučila svirati gitaru...

Moram priznati da, kad je riječ o 'sam-svoj-majstor' glazbi, podržavam Keenovu kritiku da je to rezultiralo galamom i kakofonijom. No ne slažemo se oko eksperimentiranja sa novim poslovnim modelima i financijskog ulaganja od strane korisnika (crowd-funding). Njemu to predstavlja 'isisavanje ekonomskih vrijednosti iz tradicionalnih medija', a ja mislim da je to briljantna ideja kad je stvarno angažiranje i lojalnost korisnika u pitanju.

S 'uradi sam' mehanikom se eksperimentira kod poslovnih modela medija – neprofitne novinarske organizacije, poput Investigative News Network ili na primjer regionalni news portal Minnesote - MinnPost, osim o donacijama fondacija ovise i o donacijama čitatelja pretvarajući ih u korisnike-producente. MinnPost je tako 2011. godine 25% svojih prihoda generirao od korporativnih i individualnih donatora.

Dobro bi bilo vidjeti koji hrvatski portali i kakvo i koje hrvatsko novinarstvo bi uspjeli motivirati čitatelje da ih na taj način podrže i omoguće njihovu financijsku održivost. I možda ih čak i spase. Jedan od interesantnijih projekata je Spot.us o kojem sam pisala na blogu Medijske lekcije.

Spot.us je open source projekt novinarskog izvještavanja koji prakticira TAO novinarstva – transparentnost, odgovornost i otvorenost. 'Građani mogu akvizirati i zajedno s novinarima sudjelovati u izvještavanju o važnim temama koje su nekako zaobiđene u tradicionalnim medijima. Priče koje želite vidjeti objavljene mogu se financirati na dva načina – sami možete donirati novac za određenu priču (donacija je ujedno i porezna olakšica) ili možete ispuniti upitnik za potrebe istraživanja nekog oglašivača, sponzora, partnera Spot.us-a koji će onda donirati novac u vaše ime. U oba slučaja, vi birate priču koju želite financirati. U slučaju da novinar uspije prodati priču nekom mediju s kojim Spot.us surađuje, onima koji su donirali novac vraća se donacija.' Pa ga mogu potrošiti na financiranje neke druge priče. Pametno.

Najveća platforma za doniranje i financiranje projekata financijskim ulaganjem od strane korisnika (crowd-funding) je Kickstarter. Projekti mogu biti iz područja umjetnosti, stripa, plesa, dizajna, mode, filma, hrane, igara, glazbe, fotografije, izdavaštva, tehnologije i kazališta. Do sada je za više od 80 tisuća projekata prikupljeno preko 400 milijuna dolara. Od toga je 86% financijskih sredstava uloženo u 44% uspješnih projekata. Ima tu svega, ali tu je i novi projekt Charliea Kaufmana, scenarista filmova 'Eternal Sunshine of the Spotless Mind' i 'Being John Malkovich', njegov prvi animirani film 'Anomalisa'; ili, vratimo se glazbi, dokumentarac o Cocteau Twins, My Bloody Valentine i drugim utjecajnim bendovima 80-ih i 90-ih koji su svojim 'masivno glasnim zvukom stvorili NAJLJEPŠU BUKU ikada snimljenu' – 'Beautiful Noise'. 

Ne mogu naći apsolutno ništa loše u crowd-funding modelu. I svejedno mi je da li on ima vampirski efekt na tradicionalne medijske organizacije. On samo dokazuje da je sadržaj bitan i da korisnici ipak nekad znaju što žele. OK, na Kickstarteru ima i dva Kardashian-related projekta – jedan je Drudge parodija na nebulozu sveprisutnosti spomenute obitelji u našim vijestima a drugi dokumentarac o Tamari Frapasella, modelu, glumici i boksačkoj šampionki koja je u nekom famous gymu u LA-u imala i životnu epizodu kao sparing partnerica jedne Kardashianke. Htjedoh reći, nema umobolnih reality show-ova God-knows-why slavne obitelji.

Ima nešto vrlo plemenito u tom participativnom modelu koji korisnike pretvara u kreatore, koliko god da su rezultati amaterski. U društvu koje guši konzumerizam, kreacija mora biti njegovana. Beckov novi album možda moderne ljubitelje glazbe koji su još uvijek masovno pasivni i izolirani konzumenti pretvori u neke aktivnije koji će se upustiti u načine zabave koji fizički okupljaju istomišljenike. Pa osnivaju bendove, sviraju uz vatru i fragmentiraju naše globalno digitalno selo.

Čini se da stižu neka nova vremena – prodaja instrumenata je narasla, profit od njihove prodaje po prvi puta je veći od profita od prodaje glazbenih snimaka. Jesu li Beck i njegovi producenti i izdavači imali taj koristan podatak o trendovima konzumacije i reprodukcije glazbe? Ne znam. Što je Beck imao na umu, stoji u uvodniku koji je osim u knjižici notnih zapisa objavljen i u The New Yorkeru. 'Song Reader' je briljantno konceptualan i dosljedan projekt. Beck je ponovo oživio to neko drugo glazbeno participativnije doba i kad su dizajn 'Song Reader' notnih zapisa i sama glazba u pitanju.

Riječ je o jednom retro glazbenom manirizmu koji poštuje neke elementarne principe – melodija mora biti ugodna uhu, jednostavna, pamtljiva i bez dodataka produkcijskih trikova; tekstovi moraju biti vješto napisani – pametni, gotovo ekonomični, poetični, možda pomalo kapriciozni. I cijenim to, ali znam da će neka doza iritacije nastupiti čim inicijalna fasciniranost novotarijom nestane ako Beck ipak nešto sam ne otpjeva. Stvarno sam ambivalentna oko kulture amatera...

I tako dok završavam ovaj tekst, sjetim se da je nedavno najavljen novi album Nick Cavea & The Bad Seeds 'Push The Sky Away', surfam njegovom novom stranicom i otkrijem da je prije nepuna dva mjeseca izdao zbirku notnih zapisa, odnosno akorda za gitaru 'The Nick Cave Chord Songbook Collection' u kojoj se nalazi 86 njegovih TBC i Grinderman pjesama.

Hm... izgleda da Beck i Nick nastavljaju sa spretnim žongliranjem vrlo izraženog beskompromisno-autorskog garda i vrlo mudrih poslovnih poteza. A ja sam možda ipak trebala biti poslušnija kad su me mama i tata tjerali da naučim svirati gitaru... I evo me kako aktivno koketiram sa amaterizmom. Ili sam kao autorica ovog bloga već do grla u njemu?

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.