Nakon teksta o 'medijskoj industrijikoja je u prošloj godini djelovala poput cirkusa u kojemu zabavljači lutaju zaboravivšikoja je njihova uloga' neki su se kikotali, neki živcirali, a neki su i ružno vrijeđali. Malo me to zbunilo. Nije li evidentno da su mediji u opasnim problemima? Nije li evidentno da i vlasnici i urednici, i novinari i teoretičari, i kritičari i laici tragaju za nekim boljim vijestima, nekim boljim poslovnim modelima? I sve to nije od jučer.

Mediji i novinarstvo oduvijek tragaju za smislom. Smislom svijeta oko sebe i/ili sebe. Jer 'činjenica da je vaš (naš) glas pojačan do razine na kojoj dopire od jednog kraja zemlje do drugog ne dodjeljuje vam (nam) ništa veću mudrost i razumijevanje nego kad vam glas dopire samo od jedne strane šanka do druge.' To su mudre riječi Edwarda R. Murrowa čiji mi je govor proslijedio jedan mudri prijatelj koji je u tom mom blogu našao eho tog govora. Nekoliko dana kasnije, na velikom sam platnu gledala film Franka Capre; i tada su se mediji tražili, ideološki i ekonomski. Uglavnom, shvatila sam da tekstu koji spominjem na početku želim napisati predgovor, zapravo kroz tri fragmenta medijske povijesti ukazati da je traganje za smislom i istinom konstanta ove industrije, njena sama suština.

1958.

Edward R. Murrow već spomenuti govor održao je na RTNDA (Radio-Television News Directors Association) konvenciji u Chicagu 15. listopada 1958. Očito ni tada nije bilo popularno podsjećati medijske igrače da nam industriju karakteriziraju 'dekadencija, eskapizam i izolacija od realnosti svijeta u kojem živimo' jer je govor najavio kao predstavljanje 'heretičkih i čak opasnih misli'. Kao lijevi liberal koji je utjecao na pad McChartyja, sigurno je imao mnogih takvih misli; jedna od njih, verbalizirana i samo prividno nježna je i 'Good Night, and Good Luck'.

Među mislima uobličenima u taj govor,našlo se onih o tome kako su povremeni informativni programi na radiju i televiziji smješteni u neke termine koji funkcioniraju poput intelektualnog geta, kako se programi natječu u indiferentnosti i izostanku propitivanja pravih tema od interesa za građanstvo... Murrowa je najviše mučilo što su radio i TV vijesti izrasle u izrazito nekompatibilnu kombinaciju show businessa, oglašavanja i vijesti. Rekao je da ako će se vijesti tretirati kao roba, prihvatljiva samo ako se može prodati, onda ga nije briga kako mi to zovemo – ali on kaže da to nije vijest.

Znači, komodifikacija medija isto nije od jučer kao niti konflikt između javnog i korporativnog interesa, kao niti sukob između ekonomskih i uredničkih odluka, kao niti konstantna težnja da se uspješnost nekog medijskog proizvoda uzročno-posljedično validira masovnošću njegove publike. Pa se onda češće zaboravi na ovo javno i uredničko, čak i kad zakon nalaže da o tome treba brinuti. Murrow je mislio da bi stvar mogla spasiti čvršća regulacija i ozbiljne kaznene akcije. Nešto više od 50 godina kasnije, u Velikoj Britaniji (nakon što im je medijsku scenu poharao Rupert Murdoch) također smatraju da je retoričku snagu tijela koje kontroliraju medije potrebno zamijeniti represivnijim modelom. Jer kad se ovaj problem komodifikacije medija razvije i potencira slučajem News of the World onda smo došli do faze u kojoj anything goes samo da bi se došlo do priče, neovisno o istini, i da bi se prodalo što više primjeraka novine.

Murrow je bio sumnjičav da su takve medijske korporacije koje su se pretvorile u money-making mašine neka vrsta perpetum mobilea. Upozoravao je da masovni mediji u svakoj zemlji reflektiraju političku, ekonomsku i društvenu klimu. Smatrao je da se treba truditi i boriti protiv ignorancije, intolerancije i indiferentnosti jer naposlijetku samo onaj 'izdavač koji najbolje služi svojim čitateljima, najbolje služi i oglašivačima'. Negdje u borbi za novac od oglašivača, mediji su zaboravili na to da im je jedino oružje ili, bolje rečeno, saveznik u toj borbi čitatelj, gledatelj i slušatelj. Jer jedino u svetom trojstvu medij/autor – čitatelj/gledatelj/slušatelj – oglašivač može funkcionirati 'brak' medij-oglašivač.

1941.

Film Franka Capre 'Meet John Doe' nevjerojatno je gledati u 2013. Naročito nakon što napišeš tekst u kojem se smisao metaforički izgubio u magli, a u zadnjoj sceni filma oveća količina medijskih protagonista stoji u pravoj, doduše scenskoj magli na vrhu Empire State Buildinga u New Yorku.

John Doe u našim bi se medijima zvao N.N. i predstavljao bi malog čovjeka izgubljenog u tada ranom, a sada u kasnom kapitalizmu. Malog čovjeka kojeg je kapitalizam i otuđeno društvo koje je stvorio dovelo do toga da se na Božić odluči baciti sa spomenute zgrade u New Yorku. Njega u filmu stvori Barbara Stanwyck, novinarka The New Bulletina,izmišljenim pismom čitatelja kako ne bi izgubila novinarski posao. On se kasnije na nekoj vrsti castinga utjelovi kao Cary Grant i tu kreću peripetije.

Ukratko, riječ je o čovjeku koji od beskućnika postaje simbol nacije i alat korporacije za podizanje naklade novina. John Doe postaje borac protiv nepravde, otuđenja, mržnje... Kolumna poduzetne novinarke počinje izlaziti pod naslovom 'Protestiram!' i reflektirati društvene i političke probleme tog ali i ovog vremena – Barbara kroz svoju pisaću mašinu kanalizira Caryjev,odnosno američki protest protiv kolapsa doličnosti u svijetu i korumpirane lokalne politike.

Naravno, ispostavi se da je idilična borba za bolje sutra i pokret koji se okupi oko John-Doe-klubova širom SAD-a zapravo samo alat koji vlasnik medijske korporacije iskoristi kako bi se domogao političke moći. I onda, kako Cary ne bi razotkrio prljavu igru jednog medijskog mogula, oni razotkriju njega, a njemu u ključnom trenutku – kada na konvenciji putem mikrofona i 'svježeg' masovnog medija – radija poželi reći istinu – prerežu žice. Jer bez medija istina ne može doći dalje od prvog reda.

Grand finale okuplja sve protagoniste na vrhu Empire State Buildinga u magli, i s nešto ideoloških ali (ne)opasnih istina završava happy endom. Film je mogao biti snimljen i prošle godine. Cary bi bio Ryan Gosling, Barbara bi bila Jennifer Lawrence, film bi režirao Jason Reitman; novine bi mogle ostati (jer čini se da još od tada nisu primjetile da ih svaki novi medij neće uništiti, ali će promijeniti i publiku i njene navike pa će se morati prilagoditi novonastaloj situaciji), a umjesto žica potrebnih za radijski prijenos isključio bi se bežični internet i mobilna mreža.

1631.

310 godina ranije, Théophraste Renaudot je svrhu pokretanja 'Gazette de France', prvog francuskog tjednog magazina, i tenziju između istine i brzine tumačio riječima: 'Izlaženje lista korisno je čitateljima jer sprječava širenje mnogih lažnih glasina koje često služe kao fitilj za potpaljivanje negativnih kretanja i nesloge u zemlji… Nadam se da se ne varam kad kažem da će i najstroži kritičari naći opravdanje i oproštenje za neki propust, jer ovaj posao treba obaviti u roku od 4 sata…Postoji jedna stvar u kojoj neću nikome popustiti i ostat ću uporan: tragat ću za istinom, iako ipak ne jamčim da će to traganje biti uspješno.'

Eto, i u debelo pred-digitalno doba kada je posao koji je trebalo obaviti u 4 sata uključivao jahanje do tiskare, a ne prijenos podataka visokopojasnim bežičnim internetom, postojala je ta želja da se istina koja je od javnog interesa pronađe, ali i brojne okolnosti od kojih je jedno vrijeme, produkcijski, a kasnije korporativni parametar, koje stoje na putu do te istine.

Traganje za istinom kao ultimativnim smislom nastavilo se i tri stoljeća kasnije u jednom inovativnom uredničkom modelu. Kada je Bill Adair, kao politički korespodent St. Petersburg Timesa trebao pratiti još jedne izbore u svojoj karijeri, one predsjedničke 2008. godine, shvatio je da mu je dosadilo to raditi na isti način kao i svaki put prije toga. Pa je s ekipom smislio PolitiFact.

Kaže Bill da 'je ideja da se političare drži odgovornima za ono što kažu i da se naš rad objavi u nekoj novoj novinarskoj formi. Umjesto da se stvara uobičajena novinarska priča, na webu smo stvorili novu novinarsku formu: Truth-O-Meter članak.' To je, uz analizu, i vizualni element kojim se nakon obavljenog istraživanja ocjenjuje točnost navoda nekog političara. Kada je istraživanje završeno, navod se klasificira u jednu od sljedećih kategorija – Istina, Većinom istina, Polovična istina, Jedva istina, Netočno i najniži rejting – Potpuna laž.

Iste godine kada je pokrenut, ekipa PolitiFacta dobila je Pulitzera za praćenje predsjedničkih izbora jer je uspješno 'odvajala retoriku od istine kako bi prosvijetlila glasače'. Bill i ekipa nisu smislili i poslovni model, on se razvio sam – brojne druge medijske tvrtke, dnevne novine u SAD-u poželile su na taj način pratiti svoju lokalnu i regionalnu politiku pa je izrastao cijeli niz podstranica, odnosno razvila se neka vrsta PolitiFact franšize. Ne zato što su oglašivači trebali takvu platformu i ne zato što se htjela okupiti masovna publika. Ne, nego zato što se htjelo tragati za istinom, izmjeriti je čak.

'Gazette de France' je ponekad uspješno, a ponekad neuspješno tragao za istinom od 1631. do 1792. u tjednom, a onda do 1915. u dnevnom ritmu izlaženja. Godine 1789. zanemarioje jednu veliku istinu – kako je bio blizak sa vlasti, nije objavio niti jednu jedinu riječ o padu Bastille, o slavnom povijesnom 14. srpnju...

Svrha medija je da infromiraju, educiraju i zabave. Živimo na vrlo siromašnoj medijskoj dijeti koja je minimalno informativna i edukativna a maksimalno zabavna. Da ostanem na ovoj prehrambenoj metafori: intelektualno smo i duhovno pretili od zabave. Medijski sadržaj koji nam se servira nije hranjiv. I to je istina. Svakom mediju kojem je svrha da nas zabavi, da služi kao onaj Willov cirkus iz prošle kolumne, misija je ispunjena. No većina onih koji misle da educiraju i informiraju lažu i sebe i nas. Roland Barthes govorio bi o ponižavajućoj repetitivnosti masovne kulture, masovnih medija – uvijek novim uredničkim konceptima, novim programima... ali uvijek istom značenju, odnosno pomanjkanju značenja. Što znači da smo se izgubili u magli. Šteta samo što ne znam je li neki Frank Capra za hrvatsku medijsku scenu smislio happy end.