Mediamorfoze

Pornolence

Objavljeno: 18.02.2013 10:45 / Iva Biondić

Foto: Screenshot Shutterstock / Shutterstock

Holivudizacija mučenja i filmsko uvođenje permanentnog izvanrednog stanja doveli su do toga da je teško ne zapitati se u kakvom to svijetu danas živimo. Što to govori o medijskoj agendi – da je moralno hrabra ili ideološki trula?

U tjednu prije dodjele Oscara htjela sam pisati o filmu. Nakon 11 filmova s jednom ili više nominacija koje sam pogledala, najviše me muči pitanje što nas danas natjera da sjedimo na rubu sjedala. Vrti li se na platnu krvavi 'Django', klinički naturalizam ljubavi po Hanekeu, napeti 'Argo' snimljen prema istinitom događaju, poetičko-nadrealni život jednog Pi(scine)a ili kontroverzni pro-torture 'ZeroDarkThirty', gledatelji jednako mirno žvaču kokice, čak rijetko koja žena pokriva oči.

Od svih nominiranih, samo je redateljica zadnjeg spomenutog filma, Kathryn Bigelow, krajem prošlog mjeseca završila na naslovnici magazina Time. I to ne zbog svojeg fascinantnog filmskog opusa, nekadašnjeg druženja s Andyjem Warholom ili braka s Jamesom Cameronom, već prije svega zbog kontroverzi koje je izazvala filmom u kojem 'normalizira mučenje'. Bigelow kaže da njezin 'prikaz nije odobravanje'.

No nakon 157 minuta zatvaranja ljudi u kutije, seksualnog ponižavanja, prešetavanja ljudi sa psećim ogrlicama i ostalih stilskih vježbi mučenja, teško je ne zapitati se u kakvom to svijetu danas živimo. Profesor Žarko Puhovski Obamino praćenje direktnog prijenosa egzekucije Osame Bin Ladena naziva 'pornolence' (pornography + violence) što je kategorizacija primjenjiva i na 'ZeroDarkThirty'.

Što se Kathryn Bigelow tiče, ne znam je li ona hrabra i iskrena jer bi, kao što kaže novinarka New York Timesa, bilo 'moralno kukavički' izostaviti takve prikaze ispitivanja zatvorenika. Znam samo da sam se sjetila jedne puno dulje i gledanije holivudizacije mučenja – američke pornolence serije '24'.

'24' kao alat borbe protiv terorizma

'Serija '24' promijenila je lice televizije sat po sat, minutu po minutu, sekundu po sekundu. To je remek-djelo epizodičnog storytellinga koje se hvata u koštac s jarkim bojama spornih pitanja američkoga rata protiv terora... Moćno i angažirajuće, s likovima koji su iz sezone u sezonu sve realiziraniji, serija ostavlja gledateljstvo na rubu sjedala, u isto vrijeme prikovane uz akciju moleći, preklinjući za malo utjehe.'

Tako su o seriji '24' pisali članovi Američkog filmskog instituta kada su je uvrstili na listu najboljih TV programa 2005. Ne znam čitaju li Hobbesa, Agambena, Foucaulta i Krivaka, ali primjećujem u njihovom opisu kultne američke serije srodnost (pa čak i verziju pojma izvanrednog stanja kao sjedenja 'na rubu sjedala') s nekim idejama ovih filozofa.

Evocirajući te ideje o teroristu kao homo saceru i o američkom predsjedniku kao suverenu, serija '24' je sadržajno i formom uvodila izvanredno stanje u domove milijuna Amerikanaca. Stereotipni prikazi terorista kao (arhe)tipova koji ugrožavaju sve što je američko i koji nakon 11. rujna postaju neka vrsta lozinke za uvođenje permanentnog izvanrednog stanja, u američkom filmu i na televiziji nisu rijetkost. Serija '24' svakako je jedan od najpopularnijih, ali i naj(ne)suptilnijih primjera američke antiterorističke propagande.

'24' je američka serija o Jacku Baueru, agentu CTU-a (Counter Terrorist Unit) koji se kroz osam sezona političkih i sigurnosnih kriza i velike doze melodrame bori protiv terorizma te spašava Amerikance i/ili američkog predsjednika. Svaku sezonu prvog prikazivanja serije između 2001. i 2010. u prosjeku je gledalo od osam do 14 milijuna Amerikanaca. Serija je i globalno sindicirana; u Velikoj Britaniji to je bio najgledaniji program u povijesti BBC-a.

Serija je dobila i brojne nagrade, ali i kritike zbog prime-time prikaza mučenja. Priča se da je administracija G. W. Busha obožavala ovu seriju smatrajući je korisnim edukativnim materijalom za naciju o stanju nacije. Unikatni format čini koncept gdje sezona prikazuje jedan dan, odnosno 24 sata, a svaka epizoda predstavlja 60 minuta unutar tog jednog dana. Sinkronizacija virtualnog vremena radnje i realnog vremena percepcije, odnosno real-time format scenaristička je izvedenica izvanrednog stanja o kojem govore filozofi Carl Schmitt i Giorgio Agamben.

Mučenje kao ideologija

Brojne tehnike mučenja – od defibrilatora do kemijskih injekcija, električnih šokova i staromodnog lomljenja kostiju – viđene su na djelu tijekom 192 epizode u osam sezona. Tri su činjenice vezane uz mučenje i ulogu mučenja u karakterizaciji likova. Prva je ta da je mučitelj gotovo uvijek Jack Bauer. Druga je ta da Bauer gotovo uvijek odobrenje za neku izvanrednu primjenu sile ili posebno zahtjevnih metoda traži dozvolu od samog američkog predsjednika. Treća je ta da su žrtve mučenja najčešće teroristi, ali ponekad i neki Amerikanci, čak i sam Jack Bauer.

Pišući o problematičnosti mučenja u seriji '24', novinar BBC-a Clive James podsjeća da je to pitanje prije dvjesto godina već kratko i jasno riješeno: 'Prvi veliki zastupnik multikulturalizma, Montesquieu (...) bio je svjestan da mučenje može biti funkcionalno u nekim kulturama, ali da je u svima pogrešno.' U komentaru jednog čitatelja na ovaj članak piše da je mučenje samo metoda pokazivanja superiornosti i moći nad ljudima.

Uloga je Jack Bauera dokazati nam da to nije tako. Kako bi mučenje ipak ostalo u relativno moralno upitnim okvirima (ili možda ipak samo melodramatičnosti radi), Jack ne voli mučiti svoje žrtve; on mučno stišće zube kako bismo znali da mu nije drago to što radi. Ali je nužno. On samo brine o svojoj zemlji (i o svojoj kćeri – nju svako toliko netko otme pa je Jack mora spasiti). Ali ne brine o sebi. On je uvijek jednako spreman biti i mučitelj i žrtva.

Tko je homo sacer, a tko suveren

U doba Rimskog Carstva, čovjek koji bi počinio određenu vrstu zločina bio je isključen iz društva, njegova građanska prava bila su ukinuta i on bi postao homo sacer (sveti čovjek). U svojoj svetosti on nije mogao biti žrtvovan u nekoj ritualnoj ceremoniji, ali ga je svatko mogao nekažnjeno ubiti. Agamben, koji se bavio konceptima izvanrednog stanja i homo sacera, definira takvo ljudsko stanje kao 'uključenost u pravni sustav samo kroz isključenost', odnosno mogućnost da ga se (nekažnjeno) ubije.

Jedna je od suvremenih inkarnacija homo sacera terorist. Prema Žižeku, terorist tako nakon 11. rujna postaje politički neprijatelj koji svoju ulogu igra izvan političke i pravne arene. Za njega ne vrijedi presumpcija nevinosti na kojoj počiva cijeli američki pravni sustav. Terorist, jednako kao i homo sacer, svoj identitet gradi isključenjem. U '24' je to gotovo dosljedno korišteno i kao scenografski princip. Teroristi djeluju iz nekih mračnih, geografski posve nedefiniranih prostora ili su u takve smješteni kada padnu u ruke agenata CTU-a.

Ono što je interesantno u kontekstu postavke homo sacera kao lika serije '24' je to da je svaki terorist homo sacer, ali tu ulogu po potrebi igra i sam Jack Bauer ili njegovi suborci u borbi protiv terorizma. Ovim mudrim scenarističkim trikom žrtvovanje više nije rezervirano samo za neprijatelja, već i same Amerikance čime su životi svih u isto vrijeme i sveti i bez vrijednosti.

Prema Agambenu, 'u modernoj je biopolitici suveren onaj koji odlučuje o vrijednosti ili nevrijednosti života kao takvog'. On je taj koji daje 'licence to kill' (da se poslužimo kultnom filmskom terminologijom) ili, za početak, dozvolu za mučenje. Američki predsjednik kao vrhovni zapovjednik vojske u doba rata protiv teror(izm)a ima apsolutna i konačna prava donositi odluku o životu i smrti kako terorista tako i onih koji se moraju žrtvovati u borbi protiv terorista. Pa se onda ovi potonji i ne moraju ponašati se u skladu sa Ženevskom konvencijom i američkim Ustavom. Za korištenje arsenala neustavnih i sličnih alata, Jack uvijek traži dopuštenje od predsjednika koji je tijekom izvanrednog stanja, odnosno svih 24 sata jedne sezone, na raspolaganju za igranje svoje uloge suverena i suspendiranje temeljnih ljudskih prava koga god i kada god je to potrebno.

Kakvo je to izvanredno stanje?

U seriji '24' uvijek nešto otkucava. Vrijeme same epizode svakih je par minuta vidljivo na ekranu (i nakon pauze za reklame nekoliko je minuta kraće), otkucava uređaj za odbrojavanje na atomskoj bombi, na kanistru s biološkim otrovom... Prema Žižeku, takav osjećaj urgentnosti ima etičku dimenziju jer suspendira uobičajene moralne brige. U tom real-time izvanrednom stanju agenti CTU-a, kao i njihovi teroristički protivnici, žive i djeluju u mračnom prostoru koji nije pokriven zakonom, radeći 'stvari koje naprosto moraju biti napravljene' da bi spasili naše društvo od prijetnje terorizma.

Amerika je nakon 11. rujna u permanentnom i hotimičnom izvanrednom stanju. Baš kao i svaka epizoda i minuta i sekunda ove serije. Iako neki izvanredno stanje smatraju 'skrivenom normom političkog moderniteta', ova je serija možda dokaz suprotnoga – da izvanredno stanje postaje deklariranom i holivudiziranom normom političkog moderniteta.

Filozof Marijan Krivak izvanredno stanje definira kao izravnu posljedicu suspenzije pravnog poretka i kao da prema diktatu tihog glasića u Jackovoj glavi dok stišćući zubima muči nekog od potencijalnih terorista ispisuje: 'Jedan je od paradoksa izvanrednog stanja taj što je u njemu nemoguće razlikovati kršenje zakona od njegova izvršenja.'

Borba između dobra i zla koja to nije

Jack Bauer utjelovljenje je Agambenove postavke da 'život koji je s deklaracijama o pravima postao temelj suverenosti, postaje sada subjektom-objektom državne politike'. Jack je taj subjekt-objekt serije '24', američkog televizijskog spektakla koji kao fenomen pop-kulture jasno (i glasno) pokazuje koliko je moderna demokracija dekadentna.

Koliko je ova serija utjecala na prihvatljivost mučenja terorista i postala uspješan goebbelsovski alat, najbolje dočarava jedna zgoda s američkim sucem Vrhovnog suda. On tako na jednoj konferenciji 2007. u Kanadi, tijekom panela o opravdanosti mučenja i zakonu o terorizmu, opravdava takve rubne metode podsjećajući da je upravo tako Jack Bauer spasio Los Angeles (referirajući se na zaplet druge sezone gdje Los Angelesu prijeti detonacija nuklearne bombe), pa pita: 'Hoće li će ijedna porota osuditi Jacka Bauera?' Neće, jer Jack je spasio Los Angeles i odigrao ključnu ulogu u američkom ratu protiv terora. Onu propagandnu, naravno.

Što je ovdje problematično? Žižeka muči '24' baš zato što 'ne zagovara otvoreno mučenje, ali ga uključivanje (mučenja) kao legitimnog predmeta debate čini opasnijim nego eksplicitno zagovaranje'. Još dublji problem Žižek definira ovako: 'Čin javnog otkrivanja nečega nikada nije neutralan; on utječe na sam prikazani sadržaj (...) To je pravi problem sa '24': ne sam sadržaj, nego činjenica da nam se otvoreno govori o tome. I to je tužna indikacija duboke promjene naših etičkih i političkih standarda.'

Problem antiterorističke propagande i uloge serije '24' u isto je vrijeme prezentiranje efikasnosti jednostavnih, brzih rješenja u visoko kompleksnim i moralno vrlo slojevitim slučajevima i filmski klasično reduciranje kompleksnosti situacije na borbu između dobra i zla. Koliko god Kathryn Bigelow mislila da prikazivanje mučenja ne znači i odobravanje mučenja, montesquieovska kompleksna jednostavnost pogrešnosti mučenja zagubila se u nespretnim ili funkcionalnim ideologijama 'ZeroDarkThirtyja'.

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.