GREŠNA ZADOVOLJSTVA

Dragi dnevničari

Objavljeno: 23.12.2010 10:30 / Teo Tarabarić

Foto: tportal.hr tportal.hr / tportal.hr

Vrijeme je da vam pojasnimo kako stoje stvari - tko je plaćenik, a tko slobodan, tko je objektivan, a tko potkupljen. I zašto je u ovoj kolumni, imenom Grešna zadovoljstva, sve dopušteno. Naravno, još jednom pojašnjavamo par stvari o 'Dnevniku' HRT-a i šire

Dragi Dnevničari,

E, jeste navrli. Ništa od YouTube prozora za vas. Samo goli tekst. I moje histerične riječi. I narezane rečenice. I veznik I na početku triju uzastopnih rečenica. Ne tiče me se. Sami ste si krivi. Meni imputirati da sam plaćenik RTL-a. Ili, još gore, Nove TV. Meni! Buuu!!!

Svima koji ste popizdili što se netko usudio, jao!, 'ovako odnositi prema Dnevniku', stvarno ne mogu pomoći. 'Ovako' se, naime, možemo odnositi prema svemu i svakome. Slobodni smo. Slobodni. Podjarmljeni politikom, vezani radnim ugovorima, sapeti birokracijom i okovani bankovnim kreditima, ali opet slobodni u svojim mislima. Sloboda je dobra stvar. Autorska pogotovo. Preporučam. Ne mogu pomoći ni onima kojima smeta što prilično jeftinom – a što mogu kad nisam mogao odoljeti – no zato ništa manje ispravnom doskočicom 'Ljiljana-Bunjevac-Filipović-Tuđman' iskazujem svoje 'ideološke odrednice'. Za mene su to civilizacijske odrednice i vrištat ću ih na sav glas. Vrišt!

Ne smeta mi ni kad me mrzite, ni kad mi želite smrt, ni kad ostavljate ine zajapurene komentare. Što više zajapurenih komentara, to više novaca Planu B. Statistika tako funkcionira i to je sjajna stvar. Ali, da me netko proglašava plaćenikom televizijskih kuća kojima uporno iz mjeseca u mjesec, potpisan svojim pravim imenom i prezimenom, želim da se pliz samoukinu (RTL) ili da istrunu u vlastitoj truleži kojom nas truju (Nova), to ne dam. Proglašavam rat i dižem konjicu na noge. Pod konjicom, dakako, mislim na svog vjernog Bonga koji me naherene glave začuđeno gleda kako se pjenim pred otvorenim računalom umjesto da nas obojicu razveselim šetnjom po kvartu prije nego što se baš sav snijeg otopi jer Bongo obožava zariti svoju preslatku njuškicu u snijeg i klizati se po zaleđenim stazama u parkiću.

Objektivno ne postoji

Čim smo protiv nečega, automatski smo za ono drugo? Nikad se neću moći pomiriti s takvim razmišljanjem. Ja doista, kako je lijepo primijetio jedan od komentatora, komentiram 'iz svoje perspektive kantice s pijeskom'. Zašto? Zato što mi je pun kiki kolektivizma koji je umorio ovu naciju, konzumerizma koji joj je oteo dušu i 'objektivnog' novinarstva koje je izgubilo svaki svakcati smisao.
Objektivno ne postoji, fingirati objektivnost obično je licemjerje i u tome ne želim sudjelovati. Iznosim samo svoju istinu i ne proglašavam je za opći zakon. Uostalom, ova se rubrika zove Grešna zadovoljstva i u njoj je sve dopušteno, od dizanja najobičnije sapunice u nebesa preko glorifikacije opusa jedne Vjekoslave Huljić do bezobzirne pljuvačine po nacionalnim svetinjama, kakvom neki doživljavaju tu grozomorno dosadnu i zastarjelu emisijetinu što 'Dnevnikom' se zove. Na ovom mjestu ne očekujte 'profesionalnu' i 'objektivnu novinarsku analizu' jer samo ćete se razočarati.

Ne, ne fasciniram se javljanjima uživo Andrije Jarka ni stand-up točkama Mislava Bage, dragi dnevničari, a pogotovo me ne uspaljuje samozadovoljno graktanje Ivane Brkić u RTL-ovim informativnim emisijama. Samo, ono je bio grešnozadovoljni tekst o 'Dnevniku' HRT-a, a ne usporedna analiza triju dnevnika. Sve lijepo što sam uopće mogao reći o dnevnicima komercijalnih televizija stalo je u jednu potpuno općenitu rečenicu lišenu vrijednosnih sudova:
'Trude se biti čim dinamičniji, pokrivati uživo čim više mjesta na kojima se vijesti događaju, govoriti jezikom normalnih (a opet pismenih) ljudi, prikazati događaje iz više različitih perspektiva, i nijedan od njih nema Katarinu Perišu-Čakarun koja će uvodnih petnaestak minuta nadugačko i naširoko daviti Bogove nimalo televizičnim javljanjima iz nimalo televizičnih hodnika Sabora i Banskih dvora. Općenito, trude se.'

HRT = sisanje para

I to je sve: trude se. Ne kažem da uspijevaju u tome. Dapače. Ali HRT se uopće ne trudi, i to smatram neoprostivim.
Oni bez grižnje savjesti sišu naše pare, a bave se isključivo svojim vlastitim odnosima snaga i međusobnim podmetanjem nogu. Jedini trenuci u kojima poduzmu nekakvu inicijativu su jalovi pokušaji ove krajnje nesposobne vlade da im se smanji dotok proračunskog novca. Tada su im najednom puna usta prava javnosti na informaciju i nužnosti postojanja javnog televizijskog servisa. S time se svesrdno slažem: javna televizija mora postojati, a mi za nju moramo izdvajati neke novčane iznose. Međutim, HRT niti je ikad bio niti se trudi (a trud je ovdje ključna riječ) postati pravom javnom televizijom. Na njemu su toliko isprepleteni komercijalni, politikantski ili pak naprosto incestuozni odnosi da o javnome ovdje govora nema. Moj HA-HA upućen HRT-ovu 'Dnevniku' je ha-ha koji je proizašao iz potpune nemoći.
Nemoći koju je devedesetih osjećao svatko tko je znao misliti svojom glavom, prateći kako HRT sustavno fabricira neistine, proskribira nepodobne i vrši apologiju režima ogrezlog u zločinu.
Nemoći koju osjećaš kad iz neke inače drage bakice prosikta govor mržnje kojom ju je zadojila državna tvornica laži. Nemoći koju živiš dok gledaš kako je tvojim kolegama onemogućeno, ograničeno ili trajno oduzeto pravo na rad jer se usuđuju plivati malo izvan vladajuće struje. Nemoći koja te ubija dok svjedočiš kako je autocenzura postala općeprihvaćeni i podrazumijevajući način života. Naposljetku, nemoći koja te izjeda jer im moraš plaćati pretplatu, a oni tvoju lovu rasipaju na pizdarije kao da su pijane Ecclestonke, a ne servisna služba ojađene i osiromašene hrvatske javnosti.

Sveopća trivijalizacija

Nemoć koju osjećam uz dnevnike RTL-a i Nove drukčijeg je predznaka. To je nemoć pred naletom sveopće komercijalizacije, trivijalizacije bitnog i pobitnjavanja trivijalnog. Ali protiv te nemoći imam jedno moćno oružje: ne moram im plaćati ništa. Jebe mi se. Njihova je televizija i neka s njom rade što hoće. Naprosto ih neću gledati. Što ne znači da me ne plaši spoznaja da se sve više ljudi utječe dnevnicima RTL-a i Nove.
RTL jedva da je televizija i njihova informacija jedva da ima ikakvu težinu. Nova je itekako televizija, ali televizija užasavajuće opasnih namjera, televizija koja gledatelja pretvara u pasivnog ovisnika o junk-informacijama. No, stojim iza onoga što sam napisao: njihovi dnevnici barem stavljaju gledatelja na prvo mjesto. Vaš je, međutim, i samo vaš problem što ste đankiji koji čitaju, gledaju i slušaju đank. Vaš je, i samo vaš problem što najviše klikćete na vijesti o Bubičićima, Gotovcima i Radeljacima. Možete se braniti da su komercijalni mediji ti koji su vas navukli na đank, da su oni krivi, fuj, bekano, off with  their heads!, ali to vas ništa manje ne čini đankijima. Pod 'vi', dakako, podrazumijevam i 'ja'. Da mi netko slučajno ne spočitne da propovijedam svisoka. Ali nikako ne podrazumijevam 'mi' jer tog se kolektivnog 'mi' grozim kao što se moj Bongo grozi metle, usisivača i njemačkih ovčara. Brrr!

Umori me ova tirada. Mogu misliti kako je tek vama, dragi Dnevničari. Zato ću sad stati i dopustiti vam da preuzmete riječ. Jer, što je više vaših komentara, bit će više mojih honorara.

A o Dnevniku Hrvatske radiotelevizije i Hrvatskoj radioteleviziji kao takvoj reći imam još samo jednu stvar...

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu