BIG IN JAPAN

Bunraku - japansko kazalište lutaka

Objavljeno: 19.01.2011 10:40 / Darko Ivanković Seph

Foto: Ostale fotografije D.I. / D.I.

Bunraku je naziv za japansko tradicionalno kazališta lutaka ningyō jōruri nastalo krajem 17. stoljeća. Samo ime bunraku potječe od imena kazališta Bunraku-za, osnovanog u Osaki nekih dvjesto godina kasnije. U tom razdoblju ime bunraku potpuno je istisnulo stari naziv i danas samo rijetki znaju legendu o kraljevni Jōruri i njezinih dvanaest bogova zaštitnika po kojoj je tradicionalno japansko kazalište lutaka dugo nosilo ime

U japanskom kazalištu lutaka broj tri predstavlja strukturnu osnovu. U samoj bunraku predstavi sudjeluju tri tipa izvođača, ningyōtsukai – lutkar, tayū – pjevači recitatori i svirači shamisena. Za upravljanje svakom lutkom potrebna su tri lutkara, a sama predstava obično ima tri čina. Lutke su visoke od 60-150 centimetara i znaju težiti i više kilograma što samu predstavu čini vrlo zamornom za izvođače. Lutkari stoga imaju točno određene zadatke - glavni lutkar zadužen je za pokrete glave lutke i desne ruke, drugi po važnosti zadužen je za lijevu ruku i samo tijelo, a trećem je povjereno 'hodanje' lutke odnosno rad na nogama i stopalima.

Bunraku predstave znaju trajati i više sati, stoga se lutkari služe posebnim tehnikama kako bi poštedjeli publiku svojih vidljivih napora tijekom izvedbe. Barem dvojica sporednih lutkara obučena su obično u crnu odjeću, no osnovni je smisao biti što manje vidljiv tijekom predstave odnosno stopljen s pozadinom koliko je god to moguće. Lutkom se upravlja na dva osnovna načina - jedna je tehnika slična tehnici ginjol (guignol), a druga marionetama; da nema tih pomoćnih sredstava, pitanje je koliko bi i najuvježbaniji lutkari mogli izdržati s obzirom na težinu lutaka i trajanje predstave.



Pjevači recitatori zaduženi su za narativne dijelove i dijaloge između lutaka. Radnja bunrakua vrlo je jednostavna; u najvećem broju slučajeva prepjevavaju se legende i mitovi japanske povijesti. Dramaturški zapleti raspoređeni su oko života na carskom dvoru, političkih spletki i ljubavnih jada glavnih likova koji obično završavaju tragično. Recitatori objašnjavaju i pozadinu same priče budući da lutke ipak nemaju preveliku mogućnost ekspresije lica;

zaduženi su i za tumačenje osjećaja likova koje predstavljaju. Možda vam sviranje na tri žice shamisena i ne izgleda kao neka visoka umjetnost, no prava vještina sviranja ovog instrumenta leži u duhovnom usuglašavanju s pjevačem recitatorom. Koliko god zahtjevno bilo glasom i pjesmom predočiti ljudske osjećaje, zvukom naizgled jednostavnog glazbala poput shamisena kudikamo je teže.

Danas u Japanu ne postoji puno kazališta u kojima se igraju bunraku predstave. Vlada podupire jedino Nacionalno kazalište bunraku koje ima gust raspored; odigravši nekoliko predstava u sezoni u matičnom gradu Osaki, seli se u Tokio po istom poslu. Iako postoji još nekoliko profesionalnih, priličan broj poluamaterskih i amaterskih skupina, bunraku predstave najčešće se održavaju rijetko, tek nekoliko puta godišnje. Možda razlog tomu leži u duljini predstave i težini obuke lutkara te uvježbavanju svih segmenata nastupa, ali i karakterističnu nastojanju Japanaca da i ovako zahtjevne predstave izvedu u punoj perfekciji.

Komentari

Upozorenje: Uredništvo tportala protivi se širenju mržnje na vjerskoj, nacionalnoj, rasnoj ili drugoj osnovi. U slučaju da korisnici promiču govor mržnje ili vrijeđaju druge korisnike, komentiranje ispod tekstova bit će onemogućeno, a prekršitelji će biti prijavljeni policiji.

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu