POPFENOMENOLOGIJA

Klubom protiv diska

21.01.2011 u 09:00

Bionic
Reading

Kad ste zadnji put čuli nekoga kako kaže da ide u 'disko'? Ili, još bolje: kad ste zadnji put na tabli iznad ulaza u neki takav objekt vidjeli natpis 'disco club', 'diskoteka' ili koju već varijaciju na tu temu? A ako i jeste naišli na takav prizor, vjerojatno ćete se složiti kako se doimao poprilično... Anakrono? Passe?

Na prvi bi se pogled reklo da 'klub' kao izraz uopće ne priliči velikoj većini noćnih klubova – jer sama riječ asocira na pripadnost nečemu ekskluzivnom, dok gotovo sve lokacije što se kite takvom titulom otvaraju svoja vrata ama baš svakome ili barem svakome tko (izgleda kao da) ima odgovarajući broj godina. Ili, eventualno, odgovarajuće cipele.

Klupska kultura ne bi ni postala toliko mainstream da se vrti oko one bazične, sirove vrste ekskluzivnosti: poanta je u osjećaju ekskluzivnosti... Ili, preciznije rečeno, osjećaju sofisticiranost, osjećaju gosta da je kul, što je obično praćeno i potragom gosta za validacijom da je na ovaj ili onaj način iznad 'seljaka' što obitavaju po nekim drugim, neuglednijim mjestima. Uvijek je netko drugi 'seljak'!

Naravno da je sofistikacija nadasve subjektivna kategorija – otud i seljacima navodnici. Za posjetitelje rock-klubova 'seljaci' su oni koji idu u narodnjačke klubove; posjetitelji house-klubova znaju katkad gledati svisoka na rockere; techno-estete često s gnušanjem doživljavaju ljubitelje komercijalnog housea kao nezahtjevni plebs, dok pak techno-estete cajkaši zamišljaju i otpisuju kao nadrogirane budale, i tako dalje, i tako dalje.

Sofisticirani trash budućnosti

Reći da je itko od njih 'u pravu' značilo bi, u neku ruku, fulati poantu: svatko uvijek ima nekog Drugog spram koga se osjeća estetski superiorno, i to je – sviđalo nam se ili ne – jedna neizbježna, i sasvim univerzalna pojava. Pa mislim, čak i na samim selima imate mlade koji uzdignuta nosa pričaju o 'seljačinama' iz susjednog, tek jedva nešto manjeg sela, posprdno imitirajući njihov naglasak!

Uglavnom, izraz 'disko(teka)' je s vremenom polagano ispao iz uporabe ne toliko zato što je i klasični mainstream-disco ispao iz uporabe na podijima (već po drugi put!), nego više zato što, svjesno ili podsvjesno, taj izraz vezujemo za mjesta na koja ljudi dolaze plesati na hitove i to je to, to je sve – dok izraz 'klub' podrazumijeva neku dodatnu spiku (ili barem pokušaj iste), i kakav-takav minimum sofistikacije.

 

House je, s vremenom, postao praktički glazbeni sinonim za taj minimum: uočite samo kako masu ne-narodnjačkih klubova danas ima tendenciju da skoro pa svu popularnu glazbu koja nije house trpa u karantenu 'trash'-večeri. Naravno da sofistikacija današnjice često nije ništa drugo doli trash budućnosti, ali to ne mijenja na činjenici da je house u ovom specifičnom trenutku u vremenu, u prosjeku, za najšire klupske mase Hrvatske i šire – optimalni glazbeni presjek pristupačnosti i profinjenosti.

No opet, 'pristupačno' nije uvijek isto što i 'napeto', a sofistikacija je ponekad poput ekstravagantne mode: služi prvenstveno tome da dobro izgledaš, ali ne nužno i da se osjećaš udobno. I mada se manje-više svi znamo – ili smo se barem nekoć znali – tu i tamo odreći komfora u ime mode ili stila, takvo žrtvovanje na dulje staze postane zamorno.

Klupska hegemonija

Oni koji idu na cajke i 'trash' su u tom smislu poput ljudi koji si kažu: 'Bah, zašto bih morao nositi uske hlače samo zato što je to sad fora? Ma znaš što, obući ću ja lijepo hlače u kojima će mi jaja disati kako spada i živo me zaboli što će itko drugi misliti o tome!!!' Oni su borci protiv hegemonije Kluba kao mjesta na koje prvo dolaziš stjecati društveni kapital, a tek onda eventualno se zabaviti.

Mislim, da ne bude zabune: ja volim house, uglavnom ni ne plešem ni na što drugo, i društveni kapital mi je tu skroz sporedna stvar, i u tome svakako nisam usamljen! Ali ponekad ne mogu pobjeći dojmu kako je klupska hegemonija housea naprosto plod inercije – da je house nešto oko čega se većina može složiti da je kao klupska opcija 'okej' ali zapravo i nema toliko puno ljudi kojima je super-SUPER.

Stoga mi se čini kako je atmosfera na manjim, nekomercijalnijim house-večerima u pravilu puno entuzijastičnija, živahnija od one na house-večerima za široke mase, između ostalog upravo i zato što je na tim manjim večerima osjetno jači postotak ljudi koji vole tu muziku, pa zato gotovo isključivo i idem na takve večeri (iako mi inače u životu komercijalni house nije ništa manje drag od nekomercijalnog).