POPFENOMENOLOGIJA

Kome trebaju ljubavne pjesme?

28.01.2011 u 09:00

Bionic
Reading

Ili, preciznije rečeno: kome treba onaj tip ljubavnih pjesama što desetljećima dominira popularnom glazbom? Pa... uglavnom samo onima koji su se tek zaljubili

Kad se čovjek zaljubi i poželi čuti nešto što će zrcaliti taj iznenadni tsunami osjećaja, ne mora se ni truditi da nađe takvu glazbu - ona će ga zaskočiti s gotovo bilo kojeg albuma ili radijske stanice. Realiziranje ljubavi, neuzvraćena ljubav, flertovanje, zavođenje, igre mačke i miša, sve je to iscrpno dokumentirano i sagledano iz svih mogućih kutova, kroz nepregledne oceane i oceane glazbe.

A što onda preostaje većini odraslih ljudi, onima koji žive u razmjerno stabilnim brakovima ili dugogodišnjim vezama, čija je zaljubljenost davno prerasla u ljubav? Gdje su pjesme koje govore o njihovim životima? Ne mislim na teme tipa tko će čuvati bebu ili na koga je red da opere suđe, nego na... pjesme kao što je, recimo, 'Mad' Ne-Yoa?

Centralni motiv 'Mad' je mnogima i više nego dobro poznat: čovjek se želi pošteno naspavati, ali se posvađao sa ženom prije odlaska u krevet i sad u tmini i tišini leži kraj nje, budan i sav zbediran, s crnim oblakom iznad glave.Zajednički je život u vezi pun takvih momenata, pa je zapravo i neobično koliko su rijetko oslikani u takozvanoj glazbi za odrasle! Za što ima nebrojeno primjera, pa evo ovom prilikom tek jedan nasumični: Billboardov adult contemporary chart, top-lista najpopularnijih pjesama za odrasle u SAD-u (pretežno bazirana na vrtnji po stanicama koje eksplicitno ciljaju na zreliju ekipu), gdje je trenutno od prvih deset - njih čak devet ljubavne tematike.

Što od toga, međutim, imamo? Imamo dvije o prekidima, dvije o neuzvraćenoj ljubavi, jednu nostalgičnu za inicijalnim ljubavnim zanosom, čak tri o upravo tom zanosu, ali samo JEDNU o zajedničkom životu dvoje ljudi koji se vole (i to zahvaljujući, koje li ironije, country-teencezi Taylor Swift!).

Okej, glazba svakako nije jedino područje popularne kulture s deficitom te tematike: svi smo vidjeli milijun filmova u kojima je spajanje dvoje ljudi kraj, a ne početak priče, i zasigurno nisam jedini koji se znao zapitati što se dogodi s tim parovima nakon grandioznog happy enda, u godinama što uslijede. Naprimjer... imaju li oni uopće dovoljno kompatibilne karaktere za funkcionalan život udvoje? Je li se on spreman odreći nekih svojih starih navika? Hoće li ga ona gušiti svojom ljubomorom? Žele li oboje djecu? Koliko će se svađati? I oko čega? I tako dalje.

A kad se filmovi i dohvate dugogodišnjih parova, onda ih obično ili ulove u nekom iznimno prijelomnom životnom trenutku, ili ih prikazuju kao ljušture koje su dosadile jedna drugoj. U usporedbi s takvim parovima – one harmonično-veteranske na velikom platnu vidimo relativno rijetko, barem ne u prvom planu.

Što je za filmove još i shvatljivo: gledamo ih zbog drame, a zajednička sreća bez velikih uspona i padova i nije baš neka dramatična tema. No premda dramatičnost jest ujedno i glazbeno atraktivna karakteristika, glazbena lirika se isto tako lako može zavrtjeti i oko intrigantnih malih detalja, kojima ustrajni život u vezi definitivno obiluje.

Nije problem u vama  

Zašto su onda ti detalji toliko zapostavljeni u odnosu na prve leptiriće u trbuhu? Neću vam lagati, nemam za ponuditi neku veliku mudru teoriju... No mislim da prvenstveno treba uzeti u obzir dvije bazične stavke.

Kao prvo, činjenica jest da slušateljima najčešešće nije puno stalo do tekstova u pjesmama: većini je glavno da glazba valja, a ako je i tekst pogodak – to je samo dobrodošli bonus, ne i nužni preduvjet. Glazbenici su toga svjesni, pa zato u pravilu u tekstove ne ulažu onoliko truda koliko ga ulažu u glazbu... i tako štošta od tema ostaje nedovoljno istraženo, a ionako je uvijek lakše posegnuti za poopćenim univerzalnim sentimentima negoli ubosti dobar, jezgrovit detalj.

Nadalje, glazba je nešto što ne samo da najviše konzumiraju mladi ljudi (koji imaju više vremena za glazbu, spremni su i u stanju odvojiti više novca za glazbu, koja u globalu ima značajniju ulogu u njihovim društvenim životima, itd.), nego je i nešto što uglavnom i rade mladi ljudi: manje-više svatko može odrndati svoje na nekoliko godina, dok je puno manje ljudi koji bavljenje glazbom uspiju pretvoriti u istinski životno zvanje.

Dalo bi se pričati o tome je li bila prvo kokoš (nedostaje zrelih ljubavnih pjesama zato što ih nema tko slušati) ili jaje (odrasli prestanu slušati zato što nedostaje zrelih ljubavnih pjesama), ali... prije se nekako čini da je ipak kokoš, je l' da? Većina ekipe nakon tridesete naprosto prestane pratiti glazbu, iz razloga koji u 99 posto slučajeva nemaju blage veze sa sadržajem iste.

A ako stjecajem okolnosti i jeste odrasli čovjek u dugovječnoj ljubavnoj zajednici koji i dalje prati nove zvukove, onda nema razloga da osjećate krivnju što vas ljubavne pjesme ne diraju kao nekad: nije problem u vama, problem je u glazbi.