POPFENOMENOLOGIJA

Indie i nagon za eklektičnošću

Objavljeno: 25.02.2011 11:20 / Tonći Kožul

Foto: Ostale fotografije http://www.flickr.com/photos/aworkerb0928/ / aworkerb - Attribution-NoDerivs 2.0 Generic (CC BY-ND 2.0)

Glazbeni diskurs je s vremenom postao gotovo sinonim za indie-diskurs: to svojatanje pozicije centra glazbenog svemira znade mnogima ići na živce – uključujući i autora ovog teksta – ali i potiče sveždersku eklektičnost zbog koje je svijet indieja toliko vitalan

Sjećam se kad je jedan znanac prije nekoliko godina složio kompilaciju najdražih mu pjesama iz dotične godine i dao joj naslov 'Drowning in indie mud'. Čovjek je vječiti indie-entuzijast sa stažem od nekoliko desetljeća, tako da me bilo pomalo iznenadilo njegovo objašnjenje naslova kompilacije: rekao je kako je, naime, to bila godina u kojoj se napokon pomirio s time da najviše voli indie i točka! Iznenadilo me to jer mi nikada nije djelovao kao netko tko se ubija od brige što ne kuži ovaj ili onaj žanr, ali... zapravo me i nije trebalo posebno iznenaditi.

Kako bih probao objasniti na što ciljam, krenut ću od primjera - magazinskih lista najboljih albuma u danoj godini. Metalci su, naprimjer, generalno pomireni s time da obitavaju u nekom paralelnom univerzumu, s minimumom minglanja s fanovima drugih muzika, tako da liste Decibela ili Metal Hammera sadrže uglavnom metal, metal i samo metal. Elektroničari imaju malo izraženiju prozelitsku crtu te veću vjeru u potencijal za crossover, pa se stoga na listama takvih magazina već dade naći i pokoje po senzibilitetu srodno ime iz drugih domena (stvari tipa Lambchop ili Phoenix), no to je i dalje sitnež u odnosu na indie-publikacije – koje se često znaju postavljati kao sami centri glazbenog svemira!

Sumnjam da se u ijednoj drugoj domeni može čuti toliko priča u stilu da bi ova ili ona pjesma bila 'broj jedan u nekom boljem, pravednijem svijetu', no indie ne staje na građenju nekog novog svijeta – indie želi taj svijet ovdje i sada, želi mijenjati ovaj postojeći i tako što će ga se truditi bolje shvatiti u svim njegovim oblicima.

Indie-prosvjetiteljstvo

Od Melody Makera i NME-ja do Pitchforka i Stereoguma, najveći igrači indie-diskursa se nikad nisu zadovoljavali kopanjem po vlastitom dvorištu, pa su liste albuma preporučenih čitateljima oduvijek bile nakrcane i hip hopom (od Public Enemy do Kanye Westa), R&B-jem (od Timbalanda do The-Dreama), elektronikom (od Aphex Twina do Jamesa Blakea), metalom (od Mastodona do Kylese) i tako dalje... Zbog toga fanovi tih nekih drugih žanrova znaju katkad pizditi s razlogom, jer indie-diskurs donosi jako eliptičnu i iščašenu sliku svega ostalog: kod R&B-ja najčešće slavi otkačenu produkciju nauštrb emotivnog naboja, kod hip hopa lude beatove nauštrb ludog repanja, kod elektronike materijal za kućnu konzumaciju nauštrb ičega za ples.

Međutim, koliko god taj vizionarsko-misionarski impuls zna biti megalomanski i patronizirajući, ima u njemu i nešto prosvjetiteljski plemenito.

Jer, kad indie-mediji pozovu svoje čitatelje da glasaju za naj albume godine, oni se redovito masovno opredjeljuju za... pa, standardni gitarski indie! Urednicima Pitchforka ili NME-ja mora da je sasvim jasno kako im se ljudi pretežito okreću kako bi čitali o Arcade Fire i The National, a ne kolumne o dubstepu ili technu, no svejedno, oni ne posustaju. I koliko god nebrojeni čitatelji htjeli samo Arcade Fire i The National i njima slične, svejedno teško mogu ne zamijetiti kako ih se stalno nuka da bace uho i na neke skroz drugačije stvari! I mogu se oni nastaviti držati onoga što im najviše leži, ali konstantni diskurzivni poticaji znaju imati psihološkog učinka, ubacujući u glavu bubu koja svako toliko zašapuće: 'Zar misliš da je u redu što se ne trudiš dovoljno širiti svoje obzore?'

Naravno, 'žrtve' tog psihološkog učinka nisu samo slušatelji nego i glazbenici, i zbog toga je indie zadnjih desetljeća jedna glazbeno iznimno dinamična arena. Jest da tko god hoće može uz malo truda do kraja života nalaziti i slušati klonove, ne znam, Pixies ili Wedding Present, ali ako se prepustiš većim, dominantnijim strujanjima... valovi te mogu stvarno svugdje odvući!

Nisu to moji valovi pa ih ni ne jašem - ali mi je fascinantno gledati ih sa strane, pratiti vazda živopisni žanrovski indie-NASDAQ. Naprimjer, kad sam kao mali čitao Ritam, korijenski country-rock je tamo bio skroz sporedna stvar, čak je i osjetno rokerskija Heroina tad puno više brijala na recimo noise – da bi onda, odjednom, petnaestak godina kasnije, alt.americana postala najpopularniji indie-smjer!

Ili, još jedan primjer: kad sam stigao u Zagreb sredinom devedesetih, shoegaze je bio nešto što nije više uglavnom nikoga zanimalo, i umjesto zamućene zvučne slike u modi je bilo bistro i britko (britpop za anglofile, Pavement i Neutral Milk Hotel za amerofile) – dok danas pak Pitchfork ima cijeli sestrinski sajt posvećen nekim novim mutikašama, a veliki revival shoegazea je izvjestan da izvjesniji teško može biti... Posebno sad kad su čak i Grammyji prepoznali i honorirali klasicističku rock-struju indieja, pa se samo čeka polagana no neumitna masovna reakcija, paradigmatski zaokret u neke druge, čudnije rukavce.

   

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu