KAVANSKI ĐIR

Birtije i glazba

Objavljeno: 07.03.2011 11:40 / Andrija Škare

Foto: Ostale fotografije http://www.flickr.com/people/walhalla/ / musical photo man / Simon - Attribution-NonCommercial-NoDerivs 2.0 Generic (CC BY-NC-ND 2.0)

Narod smo koji često i rado odlazi u kafiće. No jesmo li pritom izbirljivi ili pak vrlo tolerantni na ono što ćemo unutra zateći, odnosno - čuti? Jeste li se ikada zapitali tko bira glazbu u kafićima i zašto je ona baš takva te zaslužujemo li za svoj novac možda više od tek radiostanice?

Osim kada se zalomi neki dan koji budi lažnu nadu da je proljeće bliže nego što zapravo jest pa sunce možemo i osjetiti na hladnoćom izmučenim plećima, a ne samo vidjeti kao mutnjikavu točkicu koja se slabašno probija iza moćnih nakupina oblaka, vremenske su prilike još uvijek takve da većina populacije koja sjedi po kafićima radije bira interijer od eksterijera. Iako je ljepše sjediti vani, ondje ste zakinuti za jednu važnu komponentu u moru onih od kojih se sastoji kvaliteta vašeg vremena provedenog u ugostiteljskom objektu – glazbu.

Prvo bi pitanje moglo biti jeste li stvarno zakinuti jer iz nekog neobjašnjivog razloga veliki broj kafića glazbenu pozadinu shvaća jako neozbiljno, pa hladnokrvno puštaju da svira radio. Još su gori oni koji su zaboravili da na televizoru postoji opcija mute pa, dok se okreću teletekst stranice sa sportskim rezultatima, morate slušati ono što se u tom trenutku odvija na televiziji (protiv, recimo, Čarobne ploče nemam ništa, dapače; protiv turskih sapunica imam, ne razumijem ni riječ). Najrjeđe su biljke one birtije koje glazbi posvećuju pozornost kakvu zaslužuje i čiji su vlasnici i/ili konobari svjesni da i glazbeni izbor čini dio imidža. Još su rjeđi oni čiji je svjesni izbor tišina.

Radio

Zaista, previše je kafića u kojima svira radio. U mojim očima one nisu više od indolentnih maminih sinova koji očekuju da im probleme uvijek rješava netko drugi. Zašto bismo razmišljali o glazbi kad možemo upaliti radio? Kako promašena logika! Zbilja nije neki užitak biti prepušten na milost i nemilost radijskim DJ-ima koji su se na vlastitu majku spremni zakleti da nema bolje himne za baš svaki ponedjeljak od I don't like Mondays i kojima je, isto tako, Friday I'm in love udarna uspješnica petkom. Inače mi je radio jako drag medij, ali nitko me ne može uvjeriti da je to idealan muzički izbor za kafiće. Možda jest, za one u koje radnici zorom dolaze popiti kavu i pelinkovac i čuti vijesti prije nego prionu svojim strojevima, ali o njima ovdje nekako nije riječ.

Tišina

Treba imati muda i puštati tišinu u svom kafiću. Treba imati povjerenja u goste i u konobare. Treba ponuditi nešto drugo što će plijeniti pozornost, ugodnu rasvjetu, zanimljiv interijer, konobarske uniforme. Iako je tišina najbolja pozadina za razgovor, u kafićima diljem Lijepe Naše toliko je rijetka da me, kada uđem na takvo mjesto, ošine po ušima žešće od najglasnijeg pumpajućeg basa. Odmah pomislim da nešto nije u redu. Malo me smire ljudi koji opušteno sjede i razgovaraju ispod glasa, pa i ja uspijem na neko vrijeme suzbiti urođenu nervozu i postati jedan od njih.

Nedavno sam u Ljubljani bio na jednom takvom, tihom mjestu. Na početku je bilo ugodno, ali kako sam bio s ljudima s kojima sam na putu proveo šezdesetak sati, uskoro nam se više nije dalo razgovarati i postajali smo živčani. Bili smo sretni kada smo izišli. Takva su mjesta očito namijenjena ljudima koji vole i imaju o čemu razgovarati. Eto zašto ih kod nas nema mnogo. Kulture razgovora više se nitko i ne sjeća, kultura vikanja i neslušanja sugovornika je na snazi, bolje vam je da se prilagodite. Vlasnici kafića već jesu.

Treći put

Kako ne bi ispalo da samo kukam, vrijedi istaknuti i poneki pozitivni primjer. Kafiće koji imaju izbor CD-a koje rado puštaju, kafiće u kojima su konobari istovremeno i DJ-i, kafiće koji imaju računalo spojeno na zvučnike, a u računalu gomilu pjesama u mp3 formatu (Ma ne! U 2011?! Nemoguće!). Da, da, ima i takvih i ti su mi najdraži. Zagrebački Spunk, recimo, čak ima i svoj Last.fm profil, pa u svakom trenu možete provjeriti što ondje svira i sviđa li vam se to. Šteta je što sam u prošloj rečenici morao upotrijebiti 'čak', to bi mogla i trebala biti uobičajena praksa.

Znao sam se zateći i u kafićima u kojima se pušta glazba s CD-a, pa sam, kada bih čuo pjesmu koja mi se sviđa, a koju ne prepoznajem, pitao konobare što to svira, a oni mi ne bi znali reći. Jednostavno su pustili kompilaciju koju im je sastavio netko drugi. To me također obara, ne mora svatko sve znati, ali pokazuje volju da se ugostiteljskom objektu da pečat, da ga se obilježi.

U čemu je stvar?

Izgleda da većina ugostitelja razmišlja vrlo utilitarno. Ljudi će dolaziti u kafiće bez obzira na sve, spremni su tu ostavljati svoj novac. Ne treba im pružati ništa više od nevješto skuhane kave i pića u loše opranim čašama, ionako je svejedno. To je linija najmanjeg od svih otpora. Lijepo je primijetiti trud, u kafićima se želim osjećati kao da je netko uložio vrijeme i razmišljanje da mi bude ugodno. Pitanje je to koje nadilazi kulturu ispijanja kave i ugostiteljsku tradiciju, pitanje koje se dotiče i poduzetničke klime, želje za brzom zaradom i, ako hoćete, stanja u društvu.

Ne znam što se treba dogoditi da se ovo neveselo stanje promijeni, ali sam siguran da ćete u nekom od hrvatskih kafića rijetko dobiti poriv izgovoriti: Play it again, Sam! S druge strane, Promijeni stanicu, Sam postaje neka vrsta uzaludne mantre.

  

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu