POPFENOMENOLOGIJA

Najgora pjesma svih vremena?

Objavljeno: 18.03.2011 10:55 / Tonći Kožul

Foto: Screenshot youtube.com / trizzy66

Jučer je bio četvrtak, četvrtak. Danas je petak, petak. Sutra je subota. Nakon toga je nedjelja! Al' dobro, zadržimo se zasad na 'Petku'

Pa... da rekapituliramo. Ark Music Factory je izdavačka kuća iz Los Angelesa čija su vrata otvorena svim 'vrsnim pjevač(ic)ama od 13 do 17 godina koje / i nemaju glazbene materijale a žele se probiti'. To u praksi znači da će napisati pjesmu i snimiti kompletan spot svakome tko plati odgovarajuću sumu, a ako je suditi po pjevačkim sposobnostima većine cura čije su snove 'ostvarili' - najizglednije je da su njihovi klijenti mahom bogatuni koji ne znaju gdje će s parama i kojima je ponajmanji problem da svom razmaženom potomstvu priušte kratkoročnu iluziju da su pop-zvijezde.

Jedna od tih cura je i Rebecca Black, čiji je spot 'Friday' do prošlog petka na YouTubeu pogledan oko 3,000 puta, da bi do trenutka objave ovog teksta bio pogledan... preko 14 MILIJUNA puta.



Naravno da brojke ne moraju nužno biti mjerilo bilo kakve kakvoće, no isto mislim da se vrijedi zapitati: može li se nešto što iz dana u dan fascinira milijune ljudi, te donosi radost u njihove živote, uistinu nazvati 'najgorom pjesmom svih vremena'?

Kad ljudi kažu da im je neka glazba 'dobra' ili 'loša', to najčešće znači da se pozivaju na fiktivno objektivne – i samo naizgled evidentne – kriterije s kojima zapravo maskiraju jako bazično 'ovo mi se sviđa' ili 'ovo mi se ne sviđa'. To 'loše' se može odnositi na milijun stvari (žanr, boja glasa, vrst vokalne tehnike, vrst progresije akorda, tehnike produkcije, itd. itd. unedogled); svaka od tih milijun stvari u nekom komadu glazbe funkcionira, a u nekom drugom ne, i zato sam i kazao da je riječ o fiktivnoj objektivnosti – jer pri baratanju s kategorijama 'dobre' i 'loše' glazbe ljudi prečesto izražavaju tek to da na instinktivnoj, individualnoj razini naprosto ne mogu provariti određene načine stvaranja i prezentiranja glazbe, a njihovo lajkanje / nelajkanje nam u gro slučajeva ne govori praktički ništa o tome koliko je u danom komadu glazbe ostvareno ono na što je taj specifični komad glazbe ciljao.



No to nije slučaj s 'Friday', koja je postala globalnim fenomenom baš i zato što je svakome tko ju je doživio – sasvim očit nesrazmjer između onoga na što su ciljali svi uključeni akteri te njihova realnog dosega. A ono zbog čega je 'Friday' instantni klasik u kategoriji nespretno zvanoj 'toliko loše da je dobro' je to što je na momente... vraški teško dokučiti uopće na što se točno ciljalo. Zašto su cijela četiri stiha posvećena dilemi treba li sjesti na prednje ili na stražnje sjedalo auta? Zašto auto vozi pubertetlija? Zašto Rebecca pjeva da joj je frendica desno, dok ima frendicu i s lijeve i s desne strane? Zar je moguće da nikome od uključenih ni u jednom trenutku nije sinulo sugerirati odraslom reperu... na koji bi se način moglo protumačiti njegovo radovanje tulumarenju s hrpom 13-godišnjih klinki?

Toliko loše da je dobro?

'Friday' je duhom bliska 'The Room', beskrajno bizarnoj drami Tommyja Wiseaua koja na toliko puno različitih načina pokušava biti 'normalna', ali iznova i iznova spektakularno fulava, djelujući na mahove poput kompilacije vanzemaljskih snova o ljudskosti, konstantno ostavljajući upitnik nad glavom glede toga što je pjesnik uopće htio reći. 'The Room' su, naravno, mnogi proglasili 'najgorim filmom svih vremena', ali lagao bih vam kad ne bih priznao da mi je priuštio puno više ushita od mnogih drugih filmova za koje se, za razliku od Wiseauovog (ne)djela, ne bih nimalo libio reći da su 'dobri', pa i puno više od toga...



Mislim, malo koji filmski užitak se može mjeriti s užitkom gledanja takvih filmova ('Glen ili Glenda', 'Legionar', 'The Skulls'...) u dobrom društvu! I to je jedan od primjera zašto fraza poput 'toliko loše da je dobro' pruža tako beskorisno mutan 'opis' em onoga na što se odnosi, em zamršenog klupka emocija i misli koje je to nešto pobudilo u gledatelja, te sve u svemu skriva neusporedivo više toga nego što otkriva – otprilike kao da vam netko, na pitanje zašto je u vezi s nekim, kaže da zato što je ta osoba... 'dobra'.

Uglavnom, što se mene tiče: ako nešto zavrijeđuje epitet 'najgore pjesme ikada', onda su to sve one pjesme koje uđu na jedno uho i izađu na drugo bez da ostave ikakva traga, bez da izazovu ikakvu emocionalnu ili intelektualnu reakciju, bilo pozitivnu ili negativnu. A 'Friday' je sve, samo ne to: ona ne samo da nadilazi 'dobro' i 'loše', nego i na najefektniji mogući način ukazuje koliko takve grube kategorije zapravo osiromašuju, osakaćuju naše komuniciranje doživljaja glazbe.

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu