KAVANSKI ĐIR

U kvartu sam, na kavi

Objavljeno: 04.04.2011 09:00 / Andrija Škare

Foto: Ostale fotografije Shutterstock / A. Arkusha

Imati svoj 'Kafić uzdravlje', mjesto gdje 'svi znaju tvoje ime i još im je drago što te vide', sastavni je dio kavanske kao i kvartovske kulture. Što o tome misli naš Andrija koji još uvijek nema svoj 'drugi dom', pročitajte u nastavku

Ponekad mi se čini da u svakom kvartu na svijetu postoji nekoliko kafića na koje se pretplatila isključivo lokalna ekipa. Nemate tamo što raditi ako ne živite u tom kvartu ili barem ne radite negdje u blizini. Tu se krije i jedan od razloga zašto je 'Cheers' iliti 'Kafić uzdravlje' bio toliko popularan i trajao tako dugo, bilo je tu gomila poznatih ili, ako ništa drugo, lako zamislivih situacija, a osim toga, svima je uvijek bila privlačna ideja da kada god požele mogu otići 'negdje gdje svi znaju tvoje ime i još im je drago što te vide.'

Ja nikada nisam imao kvartovski kafić u pravom smislu riječi. Naravno, neka sam mjesta blizu mjesta stanovanja pohodio češće i radije nego druga, ali nikada nisam imao kafić u kojemu sam se morao pojaviti baš svaki dan, kafić u kojemu bih poznavao konobara i većinu gostiju, kafić u kojemu bih nedostajao, ako me nešto spriječi da dođem. Stvar je to čistog spleta okolnosti, a baš je on, divan u svojoj nesagledivosti, zaslužan i za to što je kvart u koji sam se odselio od roditelja i započeo samostalni život proklet specifičnom lokacijom koja je više tranzitna nego prebivalačka, pa u njemu ne postoji kafić koji bih mogao početi prisvajati, samo mjesta za brzu kavu sa svakodnevno velikim protokom stranih lica. Dakle, kako sada stvari stoje, i u treće ću desetljeće života ući bez lokala na kojemu moje mjesto za šankom čeka samo mene, a kava, baš onakva kakvu volim, kuha se i prije nego što uđem. Nekako nisam previše nesretan zbog toga.



Potpuno je jasno da sam u životu obišao gomilu kvartovskih kafića, ali nijedan nije bio moj. U neke sam dolazio zbog prijatelja ili poznanika, u drugima sam čekao nekoga ili nešto, a u treće sam ušao slučajno, jer su se izvana činili otvorenima i za obični puk koji nije imao privilegiju obitavati na točno određenoj lokaciji i biti upoznat s adolescentskim problemima konobaričine kćeri. Bez obzira na to u kojemu bi se to kvartu, gradu ili državi događalo, uvijek sam unutra zaticao sličnu situaciju i onu neku lebdeću atmosferu koju možda nije lako imenovati, ali je se prepoznaje bez ikakvog problema, ono nešto što vam govori da ste na mjestu na koje nikako ne pripadate i gdje, zapravo, nemate što tražiti, ali jednom kada ste već ušli malo je glupo izići i praviti se da ste samo nekoga tražili.

Ta koga biste na takvom mjestu uopće mogli tražiti? Uvijek su tu bili neki ljudi za šankom, ali ne zato što nema mjesta za stolovima već zato što oni vole sjediti za šankom. Usto, bilo je očito da se većina gostiju međusobno poznaje, vidi se to po gestama, po držanju tijela, po svemu. Kao kada dođete kod nekoga doma. Ono što je vama samo još jedan ugostiteljski objekt, njima je dnevna soba. I to valja poštovati. Bilo je i kvartovskih kafića u kojima stalni gosti nisu dominirali brojem, ali jesu duhom. Što bi se reklo, kvaliteta je nadmašila kvantitetu. Iako u manjini, očito je da oni tu pripadaju i da imaju pravo biti tu više nego bilo tko drugi; pričaju glasnije, mijenjaju stanice na radiju, rješavaju križaljku u zajedničkim novinama, stolci su već poprimili oblike njihovih stražnjica, na njima se osjećaju jednako kao u vlastitoj fotelji.

Biti dio scenografije

Rijetka su mjesta u kojima su domoroci agresivni prema pridošlicama, mjesta u kojima bi netrpeljivost izražavali makar pogledom. Bez obzira na to, vi ste uljez i toga morate biti svjesni. Razbijate rutinu, remetilački ste faktor. Najbolje je ne privlačiti pozornost, stopiti se sa scenografijom i ne dopuštati da vaše postojanje na bilo koji način utječe na način na koji vrijeme ovdje inače prolazi, svesti se na novi element unutrašnjeg uređenja, nešto što postoji, ali ne smeta, nešto na što se može naviknuti. Čovjek se zaista može osjećati neugodno. Ako si dio ekipe, ako si tamo svaki dan, vjerojatno se tamo dobro osjećaš ili, u krajnjem slučaju, nemaš pretjerane volje unositi neke krucijalne promjene u vlastiti život. Ako si tamo prvi puta vjerojatno ćeš se pitati što ti to sve treba i zašto se nisi držao svojih uhodanih ruta, dovoljan je jedan pogled koji, iako možda bezvoljan i blaziran, crvenim slovima i fontom 22 govori da ti tu ne pripadaš.

Situacija u kojoj se s tobom pokuša zapodjenuti razgovor može krenuti na dobru ili lošu stranu. Ne možeš biti siguran provociraju li ili su samo znatiželjni. Kako bilo, u tom su smislu moja iskustva uglavnom pozitivna. Važno je biti pristupačan, pristojan i vladati se onako kako smatrate da je na tom mjestu običaj. Kada si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin, to je univerzalno pravilo. Imao sam koristi od njega. Čuo sam zanimljivih priča, popio besplatnih pića, inicijalnu neugodu pretopio u razdraganost.

Ruka na ramenu

Unatoč svemu, uvijek sam pomalo zavidio ljudima koji se još negdje osim doma mogu osjećati kao doma. Ljudima koji imaju mjesto koje ih prihvaća i koje ih ne propituje, mjesto kojemu je dovoljno da jesu, bez obzira na to kakvi su. Za to dijelom krivim knjige, filmove i serije, pop-kulturne proizvode koji su formirali moju romantičnu predodžbu koju je nemoguće promijeniti bez obzira na to koliko puta me realnost demantira. Sve te silne situacije u kojima neki osobni uspjeh zalijevaš u društvu potpunih stranaca s kojima te ne veže ništa osim mjesta na kojemu piješ svoju kavu. Svi oni trenuci kada tvoju nesretnu ljubavnu priču bolje od najboljeg prijatelja razumije konobar koji je to isto čuo već tisuću puta.

Sve ruke na ramenima koje te, nakon napornog dana u uredu, uvjeravaju da si negdje poželjan bez obzira na to koliko se trudiš ili ne trudiš. Pomalo sam im zavidio, kažem, ali sam isto tako uvijek bio dijelom zadovoljan što tu ne pripadam. Kada bi mi Norm stavio ruku na rame, bilo bi mi ozbiljno neugodno. Samo zato što mi je nekako draže da me dodiruju ljudi koji mi nešto znače, ljudi s kojima dijelim nešto više od birtije. Tko zna, možda se i to s vremenom promijeni. Možda u četvrtom desetljeću života i ja postanem ogorčeni cinik kojemu su je za takve stvari svejedno, ali dok se to ne dogodi radije ću u kafićima u kojima me nitko ne zna uživati u dodiru onih koji me dobro znaju.

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu