KAVANSKI ĐIR

Pusti me da kafenišem u miru

Objavljeno: 11.04.2011 09:00 / Andrija Škare

Foto: Ostale fotografije Shutterstock / Marko Marcello

Narod smo koji ima tradiciju ispijanja kave. Zbog toga veliki lanci poput Starbucksa i 'coffe to go' filozofija šetnje i ispijanja kave kod nas nikad ne bi zaživjela. Jedno je guštanje, a drugo užurbana šetnja s 'gorivom' u ruci

Volim kavu i pijem je svakodnevno. Ne mogu je popiti puno jer sam prilično osjetljiv na kofein, ali jedna do dvije šalice dnevno mjera su od koje ne odustajem tako lako. Ako ne popijem tu svoju dozu, osjećam da mi nedostaje. Možda je to ovisnost, možda stvarno jest, ali nekako me baš briga za to, može čovjek biti ovisan i o puno gorim stvarima.

Bez obzira na tu ovisnost i na to što je miris svježe kuhane kave jedan od najljepših na svijetu, mislim da nikada u životu nisam uzeo popularnu coffee to go. Da, OK, ima situacija kada uzmem kavu u plastičnoj ili papirnatoj čaši, pa je, umjesto da je popijem u kafiću, nosim ispred nekog od računala za kojim u tom određenom trenutku trebam biti i nešto raditi, ali tu kavu gotovo ni ne doživim, to je kava-gorivo, a ne kava-užitak i, osim toga, pijem je sjedeći ili, u najgorem slučaju, stojeći na nogama (ako sam s nekim kolegom prisiljen potražiti nehumano i nepraktično mjesto za pušenje koje nema čak ni stolice), nikako u hodu, to bi bila prava pravcata blasfemija (ma koliko nekima ta izjava blasfemično zvučala).

Zapravo mi uopće nije jasna sva ta zapadnjačka pomama oko kave u hodu, svi ti ljudi s aktovkama koji koriste trenutke kada moraju stati na crvenom svjetlu na pješačkom prelazu pa uliju u sebe gutljaj dva i nastavljaju juriti dalje, prema mjestu gdje će zarađivati novac, jure kao da im o tome ovisi i život, a ne samo stanje njihovih računa. Jedina stvar u koju sam siguran jest da kod nas ta priča nikada neće zaživjeti do kraja. Dovoljno je što su neke od nas natjerali da doručkujemo u hodu jer je glupo gubiti dragocjenih petnaestak minuta na doručak kod kuće kada su pekare svuda oko nas; doručak je jedno, ali kava je nešto posve drugo. Doručak je nužnost, kava je gušt.

Samo kod nas, buraz samo kod nas

Da, da, mediteranska opuštenost s jedne, nasljeđe Istoka s druge i austrougarska kultiviranost s treće strane napravili su od nas dokone kavopije kojima nema ničega milijeg od beskrajnog sjedenja po kafićima, ispijanja bezbrojnih šalica kave i uvijek istih rasprava o uvijek istim temama s minimalnim varijacijama, sve to stoji, čak sam spreman povjerovati da je takvo ponašanje zapisano u našem genetskom kodu, ali čini mi se da bi tu moglo biti i nešto više od puke biologije ili samo navike.

Koliko god toga možda ne bili svjesni, navada da sjedimo u kavani i pijemo kavu i da smo spremni odreći se svoje šalice ako je ne možemo popiti u onim uvjetima u kojima želimo možda predstavlja zadnju liniju obrane pred, do krajnjih granica, ubrzanim načinom života. Možda je to što odbijamo piti kavu u hodu jedan pravi, veliki 'fuck off' modernom društvu, neljudskoj strani kapitalizma, globalizmu i multinacionalnim kompanijama; možda naša revolucionarna narav zbilja traži najčudnije načine na koje će se manifestirati. A možda sam ja samo jako naivan.

Dobro, naivnost na stranu, pogledajmo malo svijet oko sebe. Topao proljetni dan. Danas, recimo. Prolazite gradom, bilo kojim hrvatskim gradom. U bilo koje vrijeme dana. Sve terase su krcate ili je barem većina terasa puna. Sjednete i vi. Naručite kavu. Pijete je pola sata ili sat. Gledate prolaznike. Koliko njih koji prođu imaju kavu u ruci. Jedan? Dva? Ako ih ima više od pet, prestanite čitati tekst, pobijedili ste. Ili, bolje reći, oni su pobijedili, a mi smo izgubili.

Većina trendova kod nas zakasni, ali jednom kada stignu prigrlimo ih posve nekritički, kao da smo samo njih čekali i kao da su baš oni ono što nam je trebalo da bi nam životi bili ispunjeni i sretni. Tako je s glazbom, modom, s prehranom, sa svime. Da, internet je ubrzao stvari, to je potpuno jasno, ali i dalje su neke stvari koje su vani, u širokom svijetu, opća mjesta, kod nas nepoznanice na koje se obrve dižu u nepovjerljivi luk, a veliki upitnici iznad glava zorno govore o tome da nam ništa, zapravo, nije jasno.

Uspjeli smo zavoljeti rave partije iako su svojedobno bili samo nabijajuća avangarda, popušili smo indie glazbu i sve njene vidove kao da smo uvijek osjećali otpor prema prokletom Jugotonu koji nas je godinama filao svime što ne vrijedi, a mi smo željeli slušati nešto drugo, neovisno; zaveo nas je prvo fast food, a onda i slow food, frizure i odjeću smo mijenjali onako kako su to činili naši zapadni vršnjaci i istovremeno smo se smijali onima na istoku do kojih su trendovi dolazili s dodatnom odgodom.

Jedino je 'kava za vani' kod nas slomila zube. Bilo je pokušaja, naravno da jest, bilo je lanaca koji drugdje s tim rade dobar posao, ali ovdje su morali zatvoriti butigu. Nije išlo. Pomeo ih lokalni birc koji služi nevješto spravljenu mješavinu najjeftinije kave kupljenu na veliko u nekom mađarskom trgovačkom centru. Samo zato što se kod njih sjedi. Starbucks je naučio na njihovom primjeru, neće ni pokušati kod nas.

Jesmo li posebni?

Bilo bi lako reći da 'što Amerikanac zna što je život' i da smo mi zadnja oaza opuštenog uživanja u životu i njegovim ljepotama. Bilo bi lako reći da se nikada nećemo predati i da će naši mali užici uvijek ostati to što jesu i da nam ih nitko neće oduzeti. Bilo bi lako reći da nigdje nije kao tu i bilo bi se lako prisjetiti Sarajeva i Baščaršije u kojoj i dalje nema drugog osim fildžančiča s kockicom rahat lokuma, ali čim se mrvu maknete iz tog centralnog spleta uskih ulica možete popiti Lavazzu, Illy ili Julius Meinl kavu u kafiću koji izgleda navlas isto kao i kafići u New Yorku, Londonu, Zagrebu ili Sydneyju.

Ne, nismo posebni, imamo svoje navike i svoj uvriježeni način uživanja u kavi, ali ako nam se ponudi nešto drugo, jednako dobro ili bolje, sva je prilika da ćemo i u tome pronaći nešto što nas veseli. Samo što bi to 'nešto drugo' trebalo biti nešto puno više od kave u papirnatoj šalici za koju nas žele uvjeriti da najbolje prija s nogu, koliko god možda fina i ukusna bila. To bi trebalo biti nešto što će razbiti godinama stvaranu predodžbu da je poziv na kavu jedno, a poziv na šetnju nešto posve drugo.

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu