Nisam vinilni fetišist, ali jednu im stvar ne mogu poreći – to kako su njihovi omoti divno izgledali. Posebno naslovnice! (Govorim u prošlom vremenu jer, bez obzira na periodične fame o 'rastu prodaje vinila', taj format i dalje ne zanima nikoga osim malog broja frikova i geekova – te za većinu nas faktički i jest mrtav.)

Znao me i izgled CD izdanja ispunjavati sličnim ushitom, ali to je već bilo više vezano za neke druge elemente dizajna: pojavu prozirnih postolja za diskove, slike na diskovima, omote na rasklapanje, digipakove... Ukratko, za manje-više sve osim za - same naslovnice CD-a, koje sa svojih pišljivih dvanaest kvadratnih centimetara nisu bile ni do koljena vizualnoj čaroliji starijih im vinilnih sestara.

No to je sve još bio mačji kašalj – u odnosu na današnju mp3 eru. Da, naletit ćete često na impozantno velike slike naslovnica na službenim stranicama izvođača, raznoraznim forumima, fanovskim blogovima i tako dalje, no življenje s glazbom danas najčešće podrazumijeva i življenje s naslovnicama albuma u apsurdno malim dimenzijama: u obliku sićušnih i još sićušnijih ikona u audio-playeru na vašem računalu, ili na vašem mobilnom mp3-playeru ove ili one vrste.

Jalova Gaga

Ponekad, jebiga, veličina ipak jest jako važna, i kad jednog dana uistinu dođe trenutak kada će fizički nosači zvuka kakvima ih znamo ispasti iz generalne prakse – nije nezamislivo da bi i ulaganje znatnijeg truda u grafičko oblikovanje albuma moglo ispasti iz generalne prakse.

U međuvremenu, dojam o agoniji nekoć značajnog vida glazbeno-vizualnog izričaja je samo pojačan nakon predstavljanja naslovnice novog albuma Lady Gage – najveće globalne glazbene zvijezde koja usto i brije na koncept pop-arta više nego itko drugi u njezinom rangu, te bi se stoga valjda barem od nje i očekivalo da će na tom polju napraviti nešto vrijedno spomena.

Pa, 'vrijedno' spomena očito jest kad se sad tu spominje, ali osim toga... Eh, šta uopće reći o ovom nedjelu? Ako je cilj bio demonstrirati najbazičnije metode primjene Photoshopa – zar autor stvarno nije mogao odvojiti i još koju sekundu da makne ručku motoru koja izgleda kao sjekira nakeljena niotkud? A ako je namjera bila napraviti nesvakidašnji miks privlačnog i odbojnog, onda 'Born This Way' izgleda naprosto prejadno u usporedbi s, recimo, zadnjim albumom Toro Y Moi.

Slušaj, ne gledaj 

Dok se slika sama po sebi još i eventualno mogla prošvercati na neki, štajaznam, luđački šarm, sva potencijalna ikoničnost je bačena u vjetar s tipografijom naslova. Mislim, ne znam koja mi je mogućnost više revoltirajuća: ona da je netko iskreno vjerovao da u toj čizi-rugobi od fonta ima ičega što isijava moć ili glamur ili uopće išta iole pozitivno, ili ona da riječ o nekoj varijanti furanja na 'treš' (a ako bi to eventualno bio slučaj – više bih cijenio da je imala muda ići do kraja i staviti Comic Sans!!).

To što diljem interneta naslovnice novih albuma uspijevaju generirati brojne rasprave definitivno ukazuje na to da ima još života u toj formi, da nije skroz irelevantna. No dok su primjeri unisonog zgražanja nad naslovnicama česti, simptomatično je to kako je (ili se samo meni tako čini?) sve manje primjera... Unisonog oduševljenja naslovnicama.

Dok hrpa glazbenih sajtova tokom prosinca objavi svoje izbore najgorih naslovnica albuma iz protekle godine, osjetno su rjeđi – ili barem osjetno manje pamtljivi - izbori najboljih naslovnica... Iz onog prošlogodišnjeg od Fact Magazina, za jedno pola naslovnica nisam mogao dokučiti kako mogu ikome biti atraktivne. I mogu za to kriviti ukus uredništva, mogu kriviti dizajnere današnjice, ali neću - jer sam siguran da bi mi i te koje ne kužim izgledale dojmljivije na velikom omotu vinilne ploče umjesto na ekranu, čak i na 450x450 piksela, a kamoli na 45x45.