POPFENOMENOLOGIJA

Priča o dva dubstepa

Objavljeno: 29.04.2011 10:30 / Tonći Kožul

Foto: Ostale fotografije Shutterstock / Roman Pavlik

Dubstep je u svom vulgarnijem obliku prerastao u jednu od najpopularnijih varijanti klupske glazbe današnjice. Svugdje, naravno, osim kod nas. Tonći otkriva zašto je tomu tako

Ako budete u prilici pogledati ovogodišnji BBC-jev trodijelni dokumentarni serijal 'How Drugs Work' – vrijedi pogledati. Ljudi kojima je droga uništila živote! Ljudi kojima je droga obogatila živote! Kompjutorske simulacije djelovanja droge na organizam! Vrhunska razonoda! Ali najveća atrakcija je ipak ta što su uspjeli naći stvarne, žive ljude koji su dopustili da ih se prati kamerama te snima dok uživaju u opijatima. Ona grupica mladih engleskih seljačina na kokainu u trećoj epizodi - jebeni urnebes! No za ovu je prigodu, ipak, relevantnije društvance iz druge epizode, konkretno mlada djevojka koja u špici MDMA izrazi želju za - 'prljavim dubstep-beatovima.'



Onome čije se površno poznavanje dubstepa svodi uglavnom na repertoar Buriala – taj bi moment mogao djelovati bizarno. Ta zašto bi se jedna normalna mlada osoba u trenutku posvemašnje nakemijanosti veselila tako introvertiranoj, melankoličnoj glazbi jedva izraženog ritma? Jest da se uz MDMA može i blaženo plutati, ali ako se netko ide drogirati da bi plutao uz muziku cijelu večer – pa zar ne bi tome prije trebao služiti THC!

Kao netko tko pak mrvicu manje površno poznaje dubstep, ja sam u tom trenutku osjetio svojevrsnu kognitivnu disonancu: svjestan sam kako postoje zapravo dva dubstepa, ali ovaj drugi, daleko popularniji... Za mene gotovo kao da ni ne postoji, koliko je na mom radaru.

Prvi dubstep bio je, naravno, onaj koji je početkom prošlog desetljeća iskristalizirala grupa otpadnika UK garagea što su se okupljali u londonskom klubu Forward. Svjedoci kažu da se tamo puno duvalo, što je i logično jer je to bio dubstep s izraženim prefiksom, dakle glazba koja ti ne nacrta sve nego ti prepušta da sam povlačiš crte između zvukova koje razdvajaju velika prostranstva mraka.




Kako je taj izvorni dubstep sve više plijenio pažnju autsajdera, tako je istovremeno pomaljao glavu i onaj drugi dubstep: nabrijan, fokusiran na distorzirane bas-rifove i velike dropove, grubijanski neopterećen finesama. I taj dubstep 2.0 je kroz par godina postao manje-više klupski sinonim za dubstep, do te mjere da su se akteri onog prvog sve češće distancirali od pojma i krenuli govoriti da rade 'post-dubstep', 'future garage', 'UK bass'...

A zašto nije na mom radaru? Pa, u sferama odraslog, ovoliko ili onoliko ozbiljnog glazbenog diskursa kakav ja, eto, pratim – mainstream-dubstep nitko ne bi ni štapom taknuo, i uglavnom se raspravlja ili o artističkim albumima s etabliranih etiketa poput Hyperduba, ili o anthemima post-dubstepa a la Wut Girl Unita. Također, dubstep 2.0 – ili kako ga god već hoćete zvati – slabo imam prilike čuti u klupskom ambijentu (koji je, čisto osobno govoreći, i jedini ambijent u kojem sam u stanju istinski guštati u dubstepu!).



Karte na stol: živim u Zagrebu, klupskog doticaja s dubstepom imam isključivo preko Confusionovih partyja. Beskrajno cijenim njihov trud i njihovu strast i beskrajno mi je drago što u mom gradu postoji crew koji zna ugostiti najvruće nove britanske DJ-e već i par mjeseci nakon što se o njima počne pričati po relevantnim stranim publikacijama i blogovima.

No koliki je, međutim, entuzijazam Confusionove publike općenito? Na velikim Cfsn-veselicama definitivno se pleše na izvorni dubstep, ljudi su ga očito prihvatili kao jednu od opcija na meniju, no najčešće mi atmosfera na podiju djeluje pomalo mlako: imam dojam kao da pokušaji Confusionovaca da 'preodgoje' korijensku im drum'n'bass-publiku nisu baš naišli na plodno tlo, barem ako je suditi po količini prigovora koje sam čuo u prolazu od strane ljudi što su na zadnja dva festivala došli zbog drumbaša Black Sun Empire.

Možda se i varam u svojoj pretpostavci da bi Confusionova publika spremnije prihvatila dubstep 2.0 kao supstitut za d'n'b, ali je zato jasno kao dan da taj dubstep ima puno veći crossover-potencijal od onog izvornog. Što je najlakše pojmiti po karijernoj putanji danas jedne od ponajvećih zvijezda te scene, Skrillexa iz L.A.-ja: svirao je u jednom post hardcore-bendu, zatim počeo producirati electro-house pod patronatom Deadmau5a, pa prešao na dubstep križan s genima Justice, da bi danas surađivao s Kornom.




Dubstep Skrillexa i njemu sličnih je kao stvoren za ujedinjavanje različitih glazbenih plemena neiživljene mladeži koja se hoće napiti i/ili nadrogirati i skakati i tresti glavom; zato je i postao toliko planetarno popularan, pa slijedi pitanje – zašto ne i kod nas?

Kao što rekoh, idem samo na Confusionove partije, pa nemam pojma kako je drugdje, moguće je da postoji negdje nešto za što ja ne znam, ali... Pa, nekako sumnjam da se u rasta-pankerskoj Mediki vrti dubstep s hard-rock/metal-senzibilitetom! A za dubstep na drugim mjestima po gradu najave baš nešto i ne viđam. Tko zna, nije nezamislivo da ima negdje neka rupa u kojoj se 50-100 klinaca znoji i divlja na stvari od Skrillexa i ekipe, ali ako eventualno i jest tako – kako onda da ne pune veće prostore, kao njihovi vršnjaci vani?

Mislim, nije da se posebno žalim: stari sam konj-estet i puno mi više paše dubstep sa suptilnijim kistom i paletom od tog nabrijanog za mlade. A ako tuzemni klinci ne slušaju uvijek isto što i njihovi vršnjaci vani – ni to ne mora biti neki bed. No, ako nije 'problem' u klincima i ako ima potencijalne publike, ali zato nema odgovarajućih DJ-a, poduzetnih promotora, ili dovoljno susretljivih vlasnika klubova... Pa, to bi već recimo bio bed, da!

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu