ALFA GENERACIJA

Twitter u kolektivni ugovor?

Objavljeno: 07.05.2011 10:30 / Kristian Benić

Foto: Ostale fotografije Shutterstock / carroteater

Eksplozija društvenih mreža ima potencijal utjecaja na školski sustav snažniji od legendarne Šuvarove reforme. Zašto vjerujemo u tako snažnu tezu te koji su praktični problemi u primjeni društvenih mreža u kontekstu klasične škole, pitamo se u novom nastavku alfa generacije

Pojedini pripadnici upravo rađajuće alfa generacije već su postali dio budućnosti - nadobudniji roditelji zasigurno su im već otvorili Facebook profil, a vjerujemo da će i razgovori o odrastanju 2020. godine veću važnost pridavati pitanju koji je npr. Markov prvi status, nego prva riječ. Razgovarati u takvom svijetu o integraciji društvenih mreža u fenomene od seksa do kuhanja postala je stvar zgodne mode, ali škola se kao jedan od temeljnih društvenih punktova komunikacije nameće kao logično mjesto ozbiljnijeg problematiziranja njihova pravog dometa i svrhe. Stvarnost koju otkriva banalan posjet informatičkoj učionici je neumoljiva – osim ako od strane profesora pristup nije onemogućen, učenici - od 'štrebera' do 'hahara' - doslovce žive na društvenim mrežama.

Kako se to golemo vrijeme ne bi pretvorilo u obično dangubljenje traženjem golišavih fotografija kolegice ili kompromitirajuće fotografije prijatelja ('ej, ljudi, vidi Marka bez gaća kad je bio beba!' sjetimo se nadobudnih roditelja s početka teksta) po blogovima i portalima za profesore pokrenula se relativno ozbiljna rasprava o 'preseljenju' samog procesa učenja na društvene mreže. Hvalimo to kao lijepo, korisno, inovativno... Ipak, danas, s obzirom na to da stihija obično rezultira nesrećama, nećemo biti samo slijepi branioci novih mogućnosti tehnologije. Pomislimo li na vrijeme mogućnosti i posljedice, godina 2020. dočekat će nas ugodnija.

Facebook je zabava

Zašto djeca uopće koriste društvene mreže poput Facebooka? Jedan od zasigurno ključnih razloga je osjećaj zabave koji proizvodi takav oblik druženja – prijatelju iz školske klupe koji je naglo otišao nakon prvog razreda pregledavaš fotografije prve simpatije, šališ se, gdjegod i rugaš u komentarima kolegama, uz 'smajlije' dijeliš trash pjesme hrvatskog dancea devedesetih... U tom kontekstu Facebook ima svojevrsnu ulogu spoja klupice u parkiću i igrališta tijekom školskih praznika. No je li itko ikad htio da mu usred 'kljucanja' na ulici s desetak prijatelja dođe profesorica s kvizom o Smail-agi Čengiću? Ne! 

Brutalno slomljena privatnost

Ne mislimo pritom na u umreženom XXI. stoljeću poprilično jalovu raspravu o društvenim mrežama koje narušavaju privatnost, već na radikalno urušavanje tradicionalne prirode odnosa profesora i učenika. U relativno kratkom roku od izolirane ex katedra osobe, profesor se transformirao u ličnost na svojevrsnoj vjetrometini učenika. U svijetu u kojem se digitalni sadržaji dijele kroz milisekundu, fotografija profesora iz burne mladosti dovodi u pitanje njegov autoritet i uvjerljivost. Kako npr. uvjeravati u loš utjecaj cigareta i alkohola, ako baš svi iz topline kabineta informatike mogu vidjeti da je posljednja profesorova Nova godina bila daleko od Aristotelove definicije kvalitetne dokolice. Svijet odvojenosti se, vjerujem, nikada neće vratiti, ali ostaje izazov kako se postaviti prema kolektivnom razrednom komentiranju promjene profesorovog statusa iz 'in relationship' u 'single'. 

Radno vrijeme

Profesorska pozicija u kontekstu radnog prava, kolektivnih ugovora, sindikata (...) vjerojatno je najčešća tema kada se govori o obrazovanju. Na stranu s klišejiziranim optužbama da su baš svi profesori 'neproduktivni neradnici', pitanje radnog vremena u kontekstu postojanja društvenih mreža nije banalno. Dvadeset i tri su sata, prepoznatljiv zvuk Twittera na iPhoneu signalizira dolazak @profesor upućenog tvita – 'nisu mi baš jasni Newtonovi zakoni'. Moralna i profesionalna obveza nalaže brz odgovor, a bijesna supruga viče 'budalo, njemu odgovaraš, a balkonska vrata ne želiš ofarbati. Kao da ti to netko plati'. Tko je u sustavu koji ne stimulira produktivnije spreman dobrovoljno pretvoriti dan u konstantan rad? 

Uči li se doista?

Svaka diskusija ili propovijed o modernizaciji obrazovanja – od hiperboliziranja uloge interneta do zagovaranja tableta za svakog učenika – obično previđa esencijalno pitanje – da li se samo promjenom tehnike i medija transfomira i kvaliteta ostvarivanja odgojnih, funkcionalnih i obrazovnih ciljeva? Primjena društvenih mreža može se učiniti strašno uzbudljivom, učenički zadaci, poput recimo izrade grupe o povijesti vlastitog naselja ili grada, neviđeno izazovnima, no nije nužno da se time razina ostvarivanja ciljeva povećava. Redovito prekidanje rada chatanjem, komentiranjem statusa, igricama (...) sigurno nije jamac produktivnosti učenja. Ostaje li pak razina učenja na jednakoj razini koju je jamčila uobičajena aktivnost na satu i radna bilježnica, zašto se truditi prema nečemu drugačijem? Težište dokazivanja korisnosti društvenih mreža u obrazovanju mora stoga biti na njihovim zastupnicima koji moraju pokazati da se ne radi jednako dobro, već kvalitetnije nego dosad.

P.S. Znam, za razliku od inače, zvučao sam kao grozan antifuturološki pesimist, konzervativac ili čak reakcionar. Naravno, nisam. No ono što vjerujem jest da se prevelik broj odgovora na postavljena pitanja uzima zdravo za gotovo, iako iza njih stoje ozbiljne dileme. I 'šuvarovci' su vjerovali da reformom stvaraju zalog za budućnost SFRJ, dok danas čak i određene ekonomske probleme pripisujemo neadekvatnosti tadašnjih programa i metoda.

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu