KAVANSKI ĐIR

Neželjeni gosti

Objavljeno: 16.05.2011 11:00 / Andrija Škare

Foto: Thinkstock/Getty images Thinkstock / George Doyle & Ciaran Griffin

Je li vam se kad dogodilo da ste odlučili popiti kavu, sami u kafiću, ali vam se netko prikrpao i poremetio čitav koncept odmora? Andrija danas piše baš o tome, problemu neželjenih gostiju

Kafići i birtije, lokali i kavane, krčme i gostionice, sve su to mjesta na kojima se, po definiciji, dolazi u dodir s nepoznatim ljudima; priroda tih mjesta je takva. Nitko vas ne traži ulaznicu, a ne morate ni pripadati određenoj društvenoj skupini da biste zaslužili svoju poziciju na nekom od tih mjesta. Da, da, svima je jasno da postoje nijanse i da one, kao i u svim drugim aspektima ljudskog bivanja, i ovdje život znače i svi znaju da postoje mjesta u kojima je ulaz dopušten samo nekima, onima jednakijima od drugih, ali takva su mjesta srećom u manjini i u ovom trenutku uopće nisu predmet moga interesa; posve su nevažna za priču. Neka ih tamo, neka postoje, ali daleko im kuća, ako znate što mislim.

OK, kada smo obavili ovaj nužan disclaimer na početku, možemo se polako posvetiti i temi. Sigurno se jedna od čari odlaska u ugostiteljske objekte svih vrsta krije u činjenici da su oni otvoreni svima, da ondje možete susresti bilo koga. Pisci imaju neke svoje birtije, slikari neke druge, bauštelci treće, arhitekti četvrte, studenti neke pete i tako do beskonačnosti, ali to ne znači da među tim mjestima nema fluktuacije ili da nužno morate imati objavljenu knjigu da biste mogli popiti piće u Limbu ili indeks koji ima više praznih nego ispisanih stranica da biste mogli malo posjediti u nekadašnjem Krivom putu (koji se, možda niste još čuli, opet otvara, i to vrlo blizu starog mjesta, samo pratite Kavanski đir, sve ćete doznati na vrijeme). U tome i jest ljepota. Ugoda te kontrolirane nepredvidljivosti jedan je od razloga (možda ne previše važan ili ne među prvih deset, ali ipak nezanemariv) zašto su kafići uvijek puni, svi se podsvjesno nadaju da će ušetati netko tko će im promijeniti život.

Takve se stvari dešavaju, znam nekoliko istinitih priča iz života, ali mene više od tih sretnih storija interesiraju one koje su u sudionicima budile neugodu i bijes ili barem zbunjenost.

Mogu li tu sjesti?

Dogodilo se dva puta u dva dana. Prvo mi žena ispriča kako je nakon tržnice sjela u Čvenk popiti kavu i pročitati novine i nakon pet minuta se stvorio neki čovo s manje poželjne strane pedesetih godina i pitao je može li sjesti k njoj jer nigdje drugdje nema mjesta, svi su stolovi zauzeti. Pristala je, a što drugo!? I eto, on je pio podnevno pivo, ona svoju kavu, ali prestalo joj je biti ugodno, tako u društvu nepoznata čovjeka, pa je uskoro otišla, a njena namjera da malo predahne usred gradske gužve ostala je uglavnom nezadovoljena ili barem opasno inkriminirana.

Sutradan sjedim s prijateljicom u jednom kafiću u širem gradskom centru, a za stolom do nas fini stariji gospodin čita novine. Odložio štake na stolac do svoga, ispružio stare noge, očito je da mu je odlazak na kavu i novine higlight dana, pa nije da inače ima previše toga za raditi. Ne prođe ni pet minuta, a već mu prilaze dvije gospođe i mole ga da sjednu za njegov stol, sve je puno. On pristane, nevoljko. One zauzmu pozicije i trude se ne smetati mu, ali postaje očito kako ga iritiraju njihovi tračevi i naklapanja; ugrozile su, baš kao i lik iz prve priče, nužan prostor intime, koji čovjek očekuje i smatra zagarantiranim čak i na javnom mjestu.

Možda je to konzervativno, ali ovakvo mi je ponašanje potpuno neprihvatljivo. Pa, pobogu, ljudi, ni pedeset metara dalje imate drugi kafić, jednako udoban. Stvarno ne razumijem zašto morate sjediti baš tu, pogotovo ako vidite da nema mjesta. Ili je osoba koja sjedi sama nedovoljna da bi se stol smatrao zauzetim? Pivnice su drugo, veliki kafići s velikim stolovima su drugo (evo opet Krivog puta kao izvrsne ilustracije primjera), tu se napola očekuje da će se dva ili čak tri društva spojiti u nedostatku slobodna mjesta, ali mali gradski kafići bi trebali moći osigurati privatnost onome tko to zaželi.

Nepotrebne scene

Koliko god bili neugodni ljudima koji su ih doživjeli, ovi su primjeri zapravo sasvim benigni. Nije tu nitko mogao izgubiti ništa osim malo intime i komfora, a neki ljudi to rade i dobrovoljno za neznatne honorare i još dopuštaju da ih za to vrijeme snimaju kamere pa bi možda nama koji smo u te svakodnevne situacije uvučeni slučajno trebalo biti manje nelagodno, barem se tako možemo tješiti.

Puno su ozbiljnije i opasnije situacije kada možete izgubiti i nešto puno vrednije, zdravlje, neki organ ili čak život, a niste se sami doveli u nezgodnu situaciju, samo ste došli na kavu.

Vidio sam nekoliko takvih situacija i uvijek sam se osjećao odvratno, nemoćno, bijesno, paralizirano i mučno. Da stvar bude smješnija, gotovo sve neugodne scene kojima sam svjedočio iz prve ruke nisu se odvile u nekim pajzlovima u koje zalazi polusvijet ili na mjestima gdje napola očekujete da svatko od gostiju pod jaknom nosi pištolj, već na sasvim pristojnim, građanskim mjestima.

Bilo je svega. Od razbijanja pivske boce o glavu i komadića stakla koji lete prema licima onih s lošim horoskopom za taj dan preko vulgaris šaketanja uslijed kojega se prevrću stolovi i uznojena tijela padaju na isprepadane goste, pa do vađenja i korištenja pištolja.

Uvijek sam se pitao kako izbjeći takve situacije. Bojim se da je odgovor, nažalost, nikako. Jasno je da na nekim mjestima imate više šansi da vam se dogodi nešto što ne želite nego na drugima i naravno da je manje opasno hodati gradom u podne nego u četiri ujutro, ali to je samo statistika. U ovom prvom slučaju možete biti nesretna žrtva cigle koja je odabrala baš trenutak vašeg prolaska za strmoglavljivanje prema tlu, a i svojedoban val mafijaških obračuna u centru grada nije nas natjerao da se osjećamo sigurnije, ali nekako ne želim vjerovati u fatalističke – ako ti je suđeno, suđeno ti je – teorije.

Znam da ne mogu puno napraviti, ali moj je recept, ako već moram ili želim odlaziti u kafiće, sjediti blizu vrata. Vlastitim nogama još vjerujem, neonskom natpisu koji govori da je kafić u kojem pijem kavu isključivo okupljalište akademika nažalost više ne.

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu