FILM

Zašto su serije bolje od filmova

Objavljeno: 24.05.2011 10:30 / Tonći Kožul

Foto: Thinkstock/Getty images Thinkstock / Thinkstock

Filmovi se gledaju i dalje, i dalje se priča o njima, no… kao da se o serijama u zadnje vrijeme ipak priča više? A o čemu pričamo kad pričamo o fenomenu serija, zna naš Tonći Kožul

Primijetio sam to zadnjih godina, možda ste primijetili i vi: kad se nađeš na piću s nekim, segment ćaskanja pod rubrikom 'umjetnost i kultura' uglavnom se svede na današnje američke dramske serije. Ljudi koji nemaju brzi internet ne žicaju te više da im nasnimiš filmova, nego da im nasnimiš serija! Daleko od toga da su filmovi irelevantna forma, no čini se da su ih serije pretekle po kulturalnom značenju.

Za početak, serije danas često doslovce – i izgledaju kao filmovi. Prosječna epizoda Na putu prema dolje navodno košta tri milijuna dolara, a apsolutno predivna kinematografija stoji rame uz rame s najvišim dosezima vizualne poetike filma. Prva sezona Carstva poroka koštala je 65 milijuna dolara, od čega je 18 milijuna otpalo samo na pilot-epizodu! U redateljskim stolicama novodobnih TV-serijala znaju se naći imena poput Waltera Hilla, Martina Scorseseja i Todda Haynesa, a u njima sve češće viđamo i glumačku kremu s velikog platna (Glenn Close, Steve Buscemi, Forest Whitaker, Gabriel Byrne...). Povrh svega toga, u televizijski se biznis danas upuštaju i najoštrija scenaristička pera SAD-a, ona za čije je talente sve manje mjesta u Hollywoodu i njegovim bombastičnim franšizama... Tko hoće vrsnu, ozbiljnu američku dramu, zna gdje je trenutno može naći.

Nepokolebljivi filmokusci bi na to mogli uzvratiti: 'Da, u redu, Hollywood je u k**cu i ne nudi ništa osim intelektualno ispraznog spektakla, to svi znamo - ali pobogu, ljudi, pa ima i drugih kinematografija na svijetu!' Što svakako jest točno, ali... nisu serije u srcima i umovima mnogih od nas zauzele mjesto filmova zato što smo lijeni kopati malo dublje! Zauzele su ga, naime, zato što je umjetnička forma TV-serijala u zadnjih desetak godina konačno sazrela i ispunila svoje potencijale.

Bolji zaplet, više likova

Još prije 30 godina, pojava Hill Street Bluesa predstavljala je revoluciju na polju TV-drame: dok je svaka epizoda dotadašnjih policijskih serija pratila par glavnih likova i slučaj koji rješavaju i uglavnom ništa više, 'Hill Street Blues' je pratio svoje murjake i na poslu i kod kuće te nudio i po desetak zasebnih rukavaca radnje po epizodi (od kojih bi se neki provlačili i kroz cijelu sezonu). Na probnom prikazivanju pilota mnogi su se gledatelji žalili da im je to 'previše komplicirano za pratiti', dok je danas pak paralelno hvatanje niza različitih narativnih konaca norma koju bez problema prihvaćaju čak i gledatelji koje, u nedostatku bolje riječi, znamo zvati 'nezahtjevnima'. (Ističem to jer uopće ni ne vjerujem da postoje 'nezahtjevni gledatelji': različiti ljudi imaju različite zahtjeve i to je sva mudrost, nema potrebe da vrijeđamo jedni druge!)

Današnje serije za potpun užitak znaju iziskivati i još štošta od svojih gledatelja: da hvataju ono što je neizrečeno i na osnovi toga mapiraju unutarnji život likova (Momci s Madisona), da su u stanju pamtiti opskurne detalje iz ranih sezona koji kasnije postanu krucijalni (Izgubljeni) ili, primjerice, da su voljni tolerirati moralno odbojnog glavnog lika (još ne tako davno, u devedesetima, Profit je krahirao nakon nekoliko epizoda zato što su gledatelji bili masovno užasnuti time što se serijal vrti oko jednog potpuno amoralnog gada!)...

Na kraju krajeva, vrhunske dramske serije imaju i jednu značajnu prednost u odnosu na vrhunske filmske drame – a to je da raspolažu s, naprosto, puno više vremenskog prostora za istraživanje svojih likova i tema. S te strane, odnos serija spram filmova sličan je odnosu romana spram pripovijetki.

Roman vs. pripovijetka

Malo tko će otvoreno reći da su romani 'bolji' od pripovijetki, jer nema smisla uspoređivati kruške i jabuke... No opet, svejedno, činjenica jest da se romani puno češće navode među vrhuncima literarnog izričaja negoli pripovijetke! Može se to objasniti na više načina, ali mislim da je poanta u dubini i trajnosti čitateljskog užitka: dok dobra pripovijetka pruža nekoliko letimičnih, pažljivo odmjerenih pogleda u neki drugi svijet, dobar roman izgradi cijeli jedan takav svijet do najsitnijih detalja, u tako veličanstvenom opsegu da čitatelj može uroniti u njega toliko duboko i dugo da će se na kraju svega osjećati kao da je proživio još jedan život.

Mislim, svaka čast filmovima, ali - u odnosu na dramsku seriju od nekoliko sezona - sat i pol do dva jednostavno je premalo vremena za štošta! Nema tog filma koji bi mogao dočarati evoluciju odnosa G'Kara i Mollarija u Babylonu 5 ili Veronice i Logana u Veronici Mars, u svoj onoj epskoj raskoši kroz koju su dočarani u formi TV-serijala. Nema tog filma koji u svojih tričavih nekoliko sati može ugurati toliko mozgolomnih misterija kao jedna sezona Opasne igre. Nema tog filma u koji se može ugurati tako temeljito i opsežno seciranje odnosa pojedinca i različitih društvenih institucija kao u slučaju Žice!

I mogu se takve serije gledati po epizodu tjedno, ali ako se malo strpiš i dočekaš trenutak kad možeš uroniti u cijelu sezonu (pa ponekad i seriju!) u komadu – malo što se na ovom svijetu može mjeriti s intenzitetom tog doživljaja.

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu