POPFENOMENOLOGIJA

Gay dance - najbolji dance

Objavljeno: 27.05.2011 11:00 / Tonći Kožul

Foto: Thinkstock/Getty images Thinkstock / Thinkstock

U glazbi za gay klubove može se uživati čak i ako nisi gay, kaže naš autor Tonći Kožul. Dodaje, doduše, da svakako pomaže da si gay. No kako bilo, evo zašto Tonći voli glazbu gay klubova

Jedna od glavnih namjena remiksa je izlazak izvođača u susret nekoj drugoj publici, ili matičnoj publici, ali u drukčijem kontekstu od uobičajenog – pa bi stoga, kad je riječ o pop izvođačima, bilo za očekivati da će za house/dance remikse unajmljivati producente koji vladaju repertoarom najvećih klubova za raju, ne?

I tako ponekad i biva, najunosnija imena popa se za klupski makeover znaju obratiti najunosnijim imenima švedske i nizozemske house komercijale, no ono što je zanimljivo je to da su za većinu prijevoda popa na jezik housea/dancea zaslužna neka pak skroz treća imena – čije ćete remikse teško čuti u klubovima za najšire mase.

Ta imena (Bimbo Jones, Dave Aude, Cahill, Jump Smokers, 7th Heaven, Club Junkies, Manhattan Clique, Moto Blanco, Karmatronic...) uglavnom nisu pretjerano poznata običnom puku, a postoji još i cijela podscena producenata koji s neautoriziranim remiksima kucaju na vrata profi-lige i koji, čim svjetlo dana ugleda neki veliki event-singl npr. Lady Gage ili Britney, obično plasiraju svoju verziju u roku od 48 sati (Dark Intensity, Funk3d, Brian Cua, Martin & Souza, Spin Sista, Toy Armada...). Ono što je svima zajedničko je to da su pretežno vjerni melodičnoj esenciji pjesama koje remiksiraju, da njihove stvari znaju ići u smjeru housea, ali da bi ih najčešće bilo poštenije označiti kao 'dance', i da remikse ciljano rade – za gay klubove.

Zašto se glazbene blockbuster-zvijezde (plus pretendenti/ce na njihova status) toliko trude osvojiti klupske simpatije demografskog segmenta koji, prema najdarežljivijim procjenama, sačinjava tek desetak posto opće populacije? I nije neki misterij, zapravo: gayevi naklonjeni popu ne samo da svoje omiljene zvijezde vole strastveno, nego su im u pravilu i izvanserijski odani te će ostati uz njih dugo nakon što im većina prevrtljive pop publike okrene leđa, u dobru i u zlu (pitajte samo Kylie!).



Zašto gayevi vole plesati na takvu muziku? Tu već dolazimo do enigme koju angloamerički znanstvenici vole nazivati nature versus nurture, to jest po naški – jesu li izvjesne karakteristike urođene ili naučene od okoline? Neću se praviti da sam pretplaćen na Lancet ili šta-ja-znam, tako da ću se zadržati tek na potonjem dijelu enigme i sugerirati da bi odgovor na pitanje s početka ovog odlomka mogao biti sličan odgovoru na pitanje – zašto Zadrani vole house?

Naime, što sam primijetio prije nekog vremena... Kad na jednom mjestu imaš hrpu različitih mladih (ili barem mlađahnih) Zadrana, house je jedina glazbena opcija koja će svima pasati: naravno da nisu svi zagriženi fanovi, ali čak i oni indiferentniji će barem protapkati nogom, možda se tu i tamo malo zanjihati, u svakom slučaju rijetko će glasno negodovati. Znači li to da je house iznimno kompatibilan s nekakvim urođenim mediteranskim senzibilitetom?




Ne, to samo znači da su u Zadru u proteklom desetljeću radila otprilike tri velika kluba u kojima se vrtio uglavnom samo house, a u koje su svi izlazili jer nisu imali izbora, što uključuje i jedan nominalno alternativni klub kao što je bivša Maya! U Zagrebu možeš kao, recimo, alternativac ili metalac izlaziti na određena mjesta i praktički nikad ne biti u dodiru s houseom; u Zadru house možeš izbjeći jedino ako se praktički odrekneš društvenog života. Pa stoga Zadranima nije ostalo druge nego da se aklimatiziraju.

Naravno da tu malo jesam pojednostavio i pojednosmjerio jedan kompleksan primjer odnosa kulturalne ponude i potražnje, no sve u svemu mislim da je slična dinamika na djelu i s gay clubbingom (barem na Zapadu, ako ništa): qeer populacija ima na raspolaganju uzak broj mjesta na koja može izaći bez da skriva svoju seksualnost, na tim mjestima se vrte određeni stilovi plesne glazbe i gayevi su se s vremenom aklimatizirali na takvu mjuzu. Neki od tih stilova (npr. melodični engleski gay dance/house a la Bimbo Jones, Moto Blanco, Funk3d) bi pasali i masovnoj strejterskoj publici da u međuvremenu nije 'odnaučena' od klasičnog dancea/housea te naviknuta na drukčije klupske zvukove, a neki su naprosto geografski specifični (npr. tmurni američki gay-tribal – e to stvarno nikad nisam kužio, možda zato što nikad nisam bio na crystal methu, nemam pojma?).




U svakom slučaju, to mi je jedan od najdražih podžanrova današnje glazbe! Nemam blage koliko ga se može čuti u ovim krajevima, budući da  – kao heteroseksualni muškarac – nisam osjetio potrebu navratiti u, ako ne griješim, jedan jedini gay klub koji postoji u Zagrebu (sakrij se, New York, posrami se, Pariz – to se zove metropola!!!). Mislim, bilo bi mi malo bed ići provjeravati, jer predmnijevam da gay klubovi ne bi trebali služiti samo tome da se osjećaš slobodno kao gay, nego i tome da možeš uletiti bilo kome bez da se brineš je li ti gaydar ispravno kalibriran! Samo bih smetao na takvom podiju, pa ću zato ja lijepo nastaviti slušati gay dance između svoja četiri zida.

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu