POPFENOMENOLOGIJA

Adele i trijumf normalnosti

Objavljeno: 03.06.2011 07:40 / Tonći Kožul

Foto: Pixsell PXL Agencije Pixsell / Pixsell

Ima nešto normalno u Adele, piše naš Tonći Kožul, što ga istovremeno fascinira i plaši. Na jedrima kojih vjetrova je Adele postala svjetski fenomen i u čemu je tajna njezina uspjeha, pročitajte u nastavku

Statistike vele da je ove godine prodaja albuma u Velikoj Britaniji i Irskoj porasla za 1,5 posto. Također kažu da bi, ako iz računice izbacimo oba albuma Adele, ispalo da je prodaja albuma ove godine u VB i Irskoj pala za 8,7 posto! U SAD-u se ove godine prodalo oko dva milijuna primjeraka njezinih albuma, dok statistike kažu da je i tamo u 2011. porasla prodaja albuma, i to za - gle slučajnosti! - upravo oko dva milijuna komada više u odnosu na prošlu godinu. Tako da možda i ne bi bilo pretjerano zvati Adele spasiteljicom (ili barem privremenim melemom na rane) glazbene industrije.




Međutim, s druge strane, ne znam baš imaju li pobornici tzv. prave glazbe osnove da pribilježe išta više od jednokratne pobjede nad tzv. plastičnim isfabriciranim popom. Jer, ono, bilo je i krajem osamdesetih ljudi uvjerenih da uspjesi Suzanne Vege i Tracy Chapman pokazuju da su zapuhali neki novi pop-vjetrovi, pa smo vidjeli kako je to ispalo, a ni ponešto recentniji megauspjesi Norah Jones i Amy Winehouse bogami nisu predstavljali ama baš nikakvu branu poplavi plastik-fantastik Guetta/Jersey Shore-dancea... Sve u svemu, svako toliko se pojavi neki adult oriented izvođač koji osim starije, masovno očara i mlađu publiku – i to je oduvijek bila uobičajena periodična pojava, nipošto ne i naznaka nekog šireg trenda.

Premda jest rano za spekuliranje je li Adele ta dugo očekivana lasta koja najavljuje neko novo proljeće odmaka pop-industrije od standardnih kanona fizičke ljepote s kojima nam svima nabija komplekse – nisam baš ni u to siguran jer: a) u većini promo-fotki na koje naletim uglavnom vidim samo njezinu glavu, ne i tijelo, b) jest da ima za svijet pop-kulture nekonvencionalnu kilažu, ali isto tako ima i sasvim konvencionalno lijepo lice (osim, ajde, te njezine brade – koja se po potrebi također može zaobići.)

Što ja mislim o Adele? A onako, nije da je nepodnošljivo, ali nije mi baš ni napeta glazba koja svoju emocionalnu i inu 'autentičnost' ne uspijeva ostvariti bez oslanjanja na davno uvriježene i kanonizirane i milijun puta prežvakane SIMBOLE autentičnosti, koja glumi neku hoch sofisticiranost, ali zapravo na poprilično vulgaran način manipulira prekidačima u mozgu ('ovo zvuči kao stari soul' --> 'stari soul je imao dušu' --> 'ovo je glazba s dušom'), koja 'duboku, iskrenu emotivnost' poistovjećuje s manjkom ekscesa, rizika, iznenađenja.

I to je, zapravo, ono što mi najviše smeta kod Adele: njezina glazba je zatupljujuće normalna.




Mislim, svatko od nas je na neki način nenormalan, bilo da spava s upaljenim svjetlom, pere ruke svakih deset minuta ili, štajaznam, svršava jedino ako se nekome posere na grudi – a umjetnost bi, barem kako ja to vidim, valjda trebala biti arena u kojoj dajemo oduška svojim ekscentričnostima te se upoznajemo i suosjećamo s tuđima? 'Normalnost' je stvarno zadnja stvar koju tražim od umjetnosti.

U redu, možda ova moja kuknjava i nema pretjerano smisla u tjednu u kojem je Adele s vrhova većine top lista zbacila Lady Gaga, s albumom na kojem je napokon ponudila pjesme koje po čudačkoj ekstravaganciji ne zaostaju za njezinim stajlingom, ali... Svejedno me malo deprimira sveopći trijumf Adele, to kako je i mlado i staro masovno našlo zajednički jezik oko tako pitome, pristojne, nekonfliktne glazbe – jer podsjeća na to da uspijevamo skladno živjeti jedni uz druge, prvenstveno mimo svih naših ekscentričnosti, a ne zato što ih cijenimo i nalazimo fascinantnima.

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu