KAVANSKI ĐIR

Kad ćemo na kavu?

Objavljeno: 06.06.2011 09:30 / Andrija Škare

Foto: Thinkstock/Getty images Thinkstock / Thinkstock

Znate ono kad se doslovce mjesecima dogovarate s nekim za kavu? Kad vam više ponestane izgovora, najčešće pred samim sobom? Andrija se danas bavi baš tom, svima poznatom problematikom

Pamtim to kao da je bilo danas, a ne prije skoro ili umjesto 'skoro' može i 'možda i više od' dvadeset godina. Ne mogu, dakle, događaj točno pozicionirati u vremenu budući da se odvio dosta davno, ali ga se sjećam s nevjerojatnom jasnoćom. Negdje u nižim razredima osnovne škole učiteljica nas je pitala oko čega se naši roditelji najviše žale, čega uvijek govore da im nedostaje. 'Novaca' – povikali smo unisono i to je, naravno, bio točan odgovor, ali kada se trebalo sjetiti još jedne stvari koje nikada nema dovoljno zamukli smo kao da nam je dala matematički zadatak za prvi razred gimnazije. Budući da ni nakon par predugih minuta nismo reagirali, odgovorila je ona umjesto nas. Odgovor je bio – 'vremena' i iako ga se nismo sami uspjeli dosjetiti, svi smo priznali da je učiteljica u pravu, istina je, odraslima uvijek nedostaje vremena.

Sjećam se kako mi je to tada bilo nejasno, ta pomisao da netko može nemati dovoljno vremena. Ta, tada osim vremena i nismo imali bogzna što, za sve se brinuo netko drugi, mi smo samo morali izvršavati školske zadatke koji su bili prilično bazični, a ostalo smo vrijeme trošili na to da osmislimo kako ispuniti preostalo vrijeme. Jasno je da nikada nismo bili sretniji nego tada.

Te se epizode sjetim vrlo često, gotovo svaki puta kada tu vrlo famoznu, prilično istrošenu i ništa manje prokletu rečenicu čujem iz svojih ili tuđih usta. Situacija je posebno frustrirajuća ako je ona odgovor na pitanje iz naslova. Kako netko može ne imati vremena za kavu, koji je vrag ljudima?

Modern life is rubbish

Naricanja o tome kako nas suvremeni svijet uvlači u sebe, kako ubija našu kreativnost, jede nam slobodno vrijeme i raznim nas instrumentima otuđuje od ostalih homo sapiensa meni se već doimaju potrošenima. Još kada u jednadžbu dodamo mainstream medije koji lepršavim tonom promoviraju rađenje više od jednog posla kako bi se preživjelo, ne možemo ne pomisliti kako je borba odavno izgubljena.

Da, gomila ljudi koje poznajem radi više od jednog posla i većina, iako se već navikla, nije baš zadovoljna time. Radije bi radili jedan posao, za nj bili pristojno plaćeni, a ostatak vremena trošili na bilo što drugo, na kave s prijateljima, recimo.

No preživjeti se mora, a druženje nije nužnost, već privilegija pa je bolje skupljati zveckave kovanice na različitim stranama i znojiti se pritom, nego upumpavati mukom stečene kune u džepove ugostitelja koji ionako ne rade ništa osim što jadni narod vabe na nerad, džabalebarenje i moralno posrtanje kao neizbježnu posljedicu sjedenja u kafićima.

Ne želim promovirati lijenost i manjak ambicije, ali gledati ljude u kasnim dvadesetima, ranim i srednjim tridesetima kako postaju robovi vlastitih poslova, s kreditima ili bez njih, u stalnoj trci za još jednom kunom i u neprestanom nastojanju da sebi ili drugima dokažu kako imaju baš jako puno posla i u potrazi za osjećajem vrijednosti koji vjerojatno proizlazi iz činjenice da puno rade i stalno su zauzeti meni je jednostavno tužno. Neopisivo tužno.

Čujemo se krajem tjedna

Moj je posao specifičan. Često se moram nalaziti s nepoznatim ljudima. Ili s ljudima koje sam upoznao preko telefona ili maila, ali ne i uživo. Nalazimo se na kavama. Ako nije nešto baš previše hitno, obično prođe i mjesec dana od kada se počnemo dogovarati pa dok se ne susretnemo. Tako je bilo i s urednikom Plana B koji mi je, nakon što smo se konačno našli, i predložio ovu temu. Evo, sada sam provjerio mail i ispalo je da smo u prvom tjednu travnja prvi puta potegnuli temu nalaženja, a zaista smo se i susreli tek u trećem tjednu svibnja. Nekoliko smo puta dogovorili da se čujemo krajem tjedna pa onda vidimo. Obojica jako zaposleni.

Samo, je li to cijela istina?

Uopće ne sumnjam da smo obojica u tom razdoblju pili kave s ljudima s kojima ih i inače pijemo na nekoj redovitoj bazi, barem znam da ja jesam. Isto tako, uopće ne sumnjam da smo obojica u tom vremenu imali trenutke kada baš nismo znali što bismo sa sobom i trenutke kada smo, zbog specifičnog horoskopa, čekali da nas netko pozove na kavu umjesto da mi zovemo nekoga.

Zanimljivo je to. Ljude koje vidim često, bliske prijatelje i obitelj, puno ću rjeđe odbiti za kavu. Ako zbilja ne mogu, odmah tražim prvi sljedeći trenutak kada ću sigurno moći. Pomalo je apsurdno, slažem se, jer od njih ne mogu očekivati neke senzacionalne novosti, u toku sam s njihovim životima, ali možda to i jest ljudska priroda, možda uvijek biramo ono što nam je poznato prije nego nešto što može kriti nekakva iznenađenja. Onda opet, možda sam to samo ja.

Možda moj primjer ipak nije ekskluzivan jer sam u razgovoru s dijelom prijatelja i poznanika saznao da mnogi funkcioniraju na isti način. Za neke ljude, u pravilu one bliske i one koje vidiš često, imaš vremena uvijek, za druge ćeš ga već pronaći, a s trećima ćeš se naći oko sljedećeg Božića, i to samo ako ti mačka bude baš jako raspoložena da ostane sama u stanu.

Pritom uopće ne mora značiti da je s tim, nazovimo ih 'novim', ljudima na kavama manje ugodno nego sa starima. Baš obrnuto, vrijeme poznanstva može biti (kažem 'može', a ne 'jest', prijatelji, smirite strasti!) obrnuto proporcionalno užitku ispijanja kave, kvaliteti razgovora i generalnom osjećaju ispunjenja društvom druge osobe.

Kava neželjena

Neko sam vrijeme radio u jednoj redakciji koja je bila smještena u jednom poslovnom centru u kojemu se nalazila gomila različitih tvrtki, većih i manjih. U lokalnom su kafiću menadžeri često ispijali kave pritom se ponekad javljajući na mobitele i sugovornike uvjeravali da nemaju vremena da se nađu.

Mene je manje mučilo to od činjenice da ispijam kavu s kolegama koji mi možda jesu dragi i koji možda jesu zabavni, ali nisu moj izbor. Nametnuo mi ih je splet okolnosti, ja bih u tom trenu radije sjedio s nekim koga sam zbilja odabrao. I tko je odabrao mene.

Zašto ljudi pronalaze vrijeme za prijatelje, a u gužvi su kada se trebaju naći s nekim koga slabo poznaju čak i ako od njega mogu imati neke potencijalne koristi, ja ne mogu odgovoriti. Moje poznavanje sociologije i psihologije pomalo je površno i ne želim se petljati u područja s kojima nisam na 'ti'.

Recimo to ovako, da me psihologija i sociologija sutra pozovu na kavu, vjerojatno bih im odgovorio da mi se jave krajem tjedna. Da mi se jave glazba, književnost ili najbolji prijatelj, istrčao bih iz kuće i ne zaključavši vrata za sobom.

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu