POPFENOMENOLOGIJA

Zaboli me za hrvatsku glazbu

Objavljeno: 10.06.2011 10:50 / Tonći Kožul

Foto: Ostale fotografije shutterstock / shutterstock

Naš Tonći Kožul kaže da je umoran od domaće glazbe, domaćih produkcija i domaćih glazbenih pokušaja. Od čega je sve umoran i što bi ga oraspoložilo, pročitajte u nastavku

Ovisno o tome kako ti se život posloži, s domaćom je glazbom – kao i uostalom s bilo kojom drugom glazbom na svijetu – neopisivo lako izgubiti kontakt. Ponekad je dovoljno već da izlaziš samo u određene kafiće i da ti na radnom mjestu ne svira radio, ili ako svira da je barem neka stanica koja pretežno izbjegava domaćice, i voila - eto te u elegantnoj situaciji da hrvatsku glazbu čuješ samo po supermarketima i benzinskim crpkama! (I eventualno na pokojem piru.)

Taj mi aranžman jako paše i godine kad sam bio ful-tajm glazbeni kritičar/novinar nimalo mi ne nedostaju – jer to ne samo da su bile godine u kojima sam morao slušati više hrvatske glazbe nego što sam želio, nego sam se i bio ufurao u, gulp, scenestersku romantiku! Ono, bio sam mlad, nabrijan, htio ostaviti traga, imati opipljivog udjela u stvaranju nekakve 'scene', i stoga sam se redovito dovodio do upravo one pozicije koju sam u startu bio nakanio izbjeći – da gledam domaćim bendovima i izvođačima kroz prste, da im opraštam kojekakve manjkavosti i aljkavosti koje ne bih nikad oprostio njihovim inozemnim suvremenicima, da ih tapšem po leđima zato što 'napokon rade nešto zanimljivo' (pa makar to nešto bilo i deset puta manje zanimljivo od mnogočega vani).

Naravno da bih VOLIO da ima više hrvatske glazbe koja bi me činila ponosnim što sam Hrvat, ali kad je već nema – volim barem to što sam profesionalno dovoljno nevezan za domaću 'scenu' i 'industriju' da ne moram više samog sebe i druge uvjeravati da stvari stoje puno bolje nego što realno stoje.

Umoran, od tebe sam, dušo, umoran

Jer dosta mi je više i propuštenih prilika, i neispunjenih očekivanja, i iznevjerenih nada. Naprosto, umoran sam!

Umoran sam od domaćih nazovi-hip-hopera koji mogu proturiti 'hip hop' u ove krajeve samo ako paradiraju s pratećim rock bendom i svedu repanje na zajebanciju i banalno 'seciranje stanja društva'.

Umoran sam od beskrajnog mora krembilnih provincijskih rock bendova koji kao utjecaje navode 'U2, RHCP, Coldplay.'

Umoran sam od Colonije i Karme; jesu svojedobno odradili dobar posao, ali su se momci s vremenom izlizali i istrošili, kao što se dogodi i svim dance-producentima – ta gdje su nove snage? Iz Rumunjske se iz tjedna u tjedan slijevaju PREJEBENE dance stvari, zašto smo mi odjednom tako zatrokirali?

Umoran sam od zabavnjaka koji repertoar 'trikova' nisu osvježili još od osamdeset i neke.

Umoran sam od vječno mlakog domaćeg 'pop rocka' koji zvuči sićušnije i otužnije nego ikad u eri Maxa Martina i Dr. Lukea, i ne, NEĆU gledati kroz prste Elli Dvornik i reći da je njezin singl hvale vrijedan samo zato što, za razliku od sličnih pokušaja konkurencije, pokazuje nekakve znakove života i osobnosti.

Umoran sam od Gibonnijevog besmrtnog statusa bestselera, od toga kako kontinuum stadionske Bryan-Sting-Eros pilane drži živim čak i petnaestak godina nakon što je za njim u civiliziranim dijelovima svijeta nestala potreba.

Umoran sam od toga kako su klape i dalje nekakav 'faktor'. Pa što je ovo, šesnaesto stoljeće?!Gdje se skrivaju?

Umoran sam od toga što u Zagrebu postoji ne pedeset Hemendexova, nego samo jedan. Zar ne bi trebalo biti najzabavnija stvar na svijetu – barem za sviranje i za gledanje, ako ne nužno za slušanje – skupiti se s ekipom i ludo se dotjerati i praviti pretencioznu hipstersku buku? A očito da ne, sudeći po 'sceni'.

Umoran sam od toga da mi se svakih par godina svidi neki domaći pop hit, samo da bih potom skužio da ga je napisao... Tonči jebeni Huljić, čovjek s tri desetljeća staža koji je dosad već trebao biti stara kanta, a ne skoro pa jedina svjetla točka domaće estrade. GDJE SU NOVI STUDIJSKI MAGOVI?! Gdje su hrvatski RedOneovi, hrvatski Alex Da Kidovi, hrvatske Guette?

I, na kraju krajeva, umoran sam od toga što treba baš junački zasukati rukave i češljati i kopati i rovariti po bespućima domaćeg glazbenog prezenta kako bi se pod povećalom našlo slušanja vrijedne iznimke od svega navedenog.

Sori, ekipa – nemam ništa protiv kopanja, ali samo ako se to kopanje ISPLATI. Kopati po naramku od stotinjak nasumičnih stranih pjesama – e to se, recimo, isplati, jer mogu biti uvjeren da ću ih pritom naći barem desetak koje ću s veseljem prisvojiti. No kopati po stotinjak nasumičnih domaćih stvari, samo da bih našao dvije-tri za koje ću reći: 'Pa, ovo i... nije tako loše...' Ha-ha, mo'š si misliti.

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu