KAVANSKI ĐIR

Naprijed, naši!

Objavljeno: 13.06.2011 10:30 / Andrija Škare

Foto: Ostale fotografije shutterstock / shutterstock

Ima nešto jedinstveno u gledanju utakmica u kafićima. Mješavina vaših prijatelja, poznanika i stranaca, a svi udruženi u glasnoj molitvi prema ekranu. Andrija danas donosi jednu gotovo intimnu ispovijest o tekmama u kafićima

Završila je nogometna Liga prvaka, završilo je domaće prvenstvo, kvalifikacije za Europsko nogometno prvenstvo nastavljaju se najesen, ali još uvijek su tu teniski turniri, a uskoro slijede i pretkola europskih nogometnih kupova, pa će prilika za gledanje sportskih događaja u kafićima biti i više nego dovoljno. Zapravo, bez obzira na godišnje doba i trenutno stanje sezone u određenom sportu, utakmice u kafićima uvijek su aktualne i uvijek imaju svoju publiku, to je folklor koji će teško izumrijeti. Događaji od većeg značaja privlače više ljudi, efemerni susreti iz treće finske hokejaške lige privući će dva ili tri kladioničarska fanatika koji ili doma nemaju program na kojemu se daje taj iznimno zanimljiv susret ili vole sudbinu svojeg uloga pratiti u društvu, ali, generalno govoreći, Hrvati vole pogledati utakmicu u svojem omiljenom kafiću.

Bolje nego na stadionu!

Dobar broj mojih poznanika koji vole sport ne voli odlaziti na stadione. Prevelika je gužva, previše je nepoznatih ljudi, previše je policije i vjerojatnost za brojne opasne, neželjene ili, u najboljem slučaju, samo neugodne i nepotrebne situacije pulsira na svakom koraku. S druge strane, ti isti ljudi vrlo rado utakmice gledaju u lokalnom kafiću, a nisu isključivi ni po pitanju ostalih, bez većih će se problema uputiti u neki drugi dio grada ako je ondje netko od ekipe koju poznaju, ali neće odbiti niti gledanje negdje gdje ne znaju nikoga.

To je posve logično, kafići u ovom slučaju pružaju najbolje od dva svijeta – gledanja utakmice u kućnoj atmosferi i odlaska na stadion. Imate ugodu i udobnost, možda ne baš onakvu kao kod vlastite kuće, ali ipak je tu. Imate svoj stolac, imate svoj stol, udobno vam je, WC je nadohvat ruke, nema nikakvih problema. Onda, opet, okruženi ste određenim brojem nepoznatih ljudi koji su, baš kao i vi, svi usmjereni na isti cilj, želju da vaša momčad pobijedi. Broj tih ljudi je ograničen i većinu poznajete barem iz viđenja, ali zadovoljen je socijalni moment; mogućnost da s potpuno nepoznatom osobom urlate, pjevate ili hajfajvate nakon što naši zabiju gol.

Usto, dobar dio ljudi bira kafiće zato što ondje, čak i kada je utakmica, vrijede pravila ponašanja koja i inače vrijede u ugostiteljskim objektima. Možda jesu malo blaža, možda će se tolerirati koji krik i koja razbijena čaša više, ali ste gotovo sigurno pošteđeni bengalki, trganja stolaca i fizičkog sukoba s navijačima protivničke momčadi.

Gledam doma, sa svojima

Svaki put kada se s prijateljima dogovaram za zajedničko gledanje neke utakmice, jedina stvar koja se priznaje kao legitimni argument izostanka jest gledanje doma, s roditeljima. Okej, na stranu sad to što se ovo 'roditelji' uglavnom ipak svede na jedninu, iako i sve manje majki zazire od sporta na televiziji, a neke znaju i nabrojati barem šest ili sedam važnijih reprezentativaca, naučile su što je zaleđe (pa to je ono što smo nekad zvali ofsajd, niste se trebali praviti pametni, mogli ste to odmah reći!) i sa zanimanjem čitaju novinske tekstove o dvoboju Barcelona – Manchester United, doduše samo one s literarnom pozadinom, ali ipak.

Seljenje izvan roditeljskog doma, pogotovo ako je u igri više od jednog djeteta, donosi kao posljedicu sve rjeđe okupljanje obitelji ispred televizora, pa je za dobar dio mojih prijatelja trenutak kad se svi skupe na utakmici ravan prazniku. S prijateljima u birtiji možeš gledati kada god hoćeš, s roditeljima i bratom samo kada se poklope zvijezde ne samo u našoj, nego i u dvije susjedne galaksije.

Od svih ambijenata za gledanje utakmica, meni je onaj kućni uvijek bio daleko najdraži. Jedino sam se doma mogao baš potpuno opustiti i biti ono što jesam, navijati baš onako kako hoću. Nije da se drugdje nešto posebno ustežem, no uvijek sam se osjećao bolje kao pripadnik jedne mikrozajednice nego kao pripadnik mase.

Svi ti silni ekrani

Iako je kod kuće najljepše, dobar sam broj važnih i upamćenih utakmica gledao s prijateljima po različitim kafićima i doživljaji koje s tih gledanja pamtim gotovo isključivo su pozitivni. Pogotovo kada se sjetim one divne slike koja se ponavlja svako svjetsko i europsko nogometno prvenstvo u zadnjih desetak godina kada hodate gradom, mirišu lipe, a svaki kafić pored kojega prolazite na terasi ima veliki ekran na kojemu prikazuju utakmice. Onda rezultate onih manje zanimljivih pratite na putu prema doma, od jednog do drugog ekrana, neke pogledate jednim okom dok pijete kavu u rano poslijepodne, a za one važne se dogovorite pa možda i rezervirate mjesto.

Možda sam to samo ja, ali često mi je kod gledanja utakmica u ugostiteljskim objektima najvažniji aspekt bio druženje, zezanje s prijateljima i promatranje drugih ljudi, načina na koji oni doživljavaju i promatraju, a sportski, natjecateljski moment znao je tu pasti u drugi plan.

Primjer koji dobro ilustrira čitavu priču dogodio se nedavno, kada sam s nekim društvom u kafiću gledao utakmicu Hrvatska – Gruzija. Pomiješani su bili starosjedioci kafića i mi koji ondje odlazimo samo petkom, bez obzira na utakmice, tek tako. U jednom je trenutku, gore na ekranu, Srna krenuo nešto prigovarati sucu, a moj je dobar poznanik zavikao: 'Nemoj pričat' s njim, udari ga!'

Kako ne idem na hokejaške utakmice, nisam znao da je to skoro standardan dio navijačkog repertoara, ali sam se baš lijepo nasmijao. I, najbolje od svega, siguran sam da za koju godinu neću pamtiti tko je zabio golove i kako je izgledao tijek utakmice, ali ova scena će mi ostati u pamćenju.

Većinu tih ljudi s kojima sam gledao utakmicu ne bih zvao doma da gledamo zajedno jer ih ne poznajem dovoljno dobro, a ograničen sam i prostorom, pa pred mojim televizorom može, bez većih problema, utakmicu gledati tek četvero ili petero ljudi. Ovako sam od kafića dobio upravo ono po što sam u njega otišao. Prijatelji s kojima sam se grlio kod golova, poznanici koji su me nasmijavali i potpuni neznanci s kojima sam dijelio taktičke zamisli. Ponekad za sreću stvarno ne treba puno.

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu