KAVANSKI ĐIR

Dolje na plaži

Objavljeno: 04.07.2011 09:15 / Andrija Škare

Foto: Ostale fotografije shutterstock / shutterstock

Naš Andrija više od svega voli sjediti u kafiću na plaži, odmah pored mora. No, ponekad ga frustriraju sitni propusti koje ugostitelji uporno rade. Koji su to, pročitajte u nastavku

Za mene nema baš puno stvari koje se mogu uspoređivati s onim osjećajem nakon kupanja u moru i polaganog i ne predugog sušenja na suncu i odlaska u kafić na plaži nakon toga. Sve nekako ima drugi, bolji okus kada se pije s pogledom na more koje je tu, nadohvat ruke i noge.

U neke od tih kafića vlasnici su očito ulupali silan novac pa izgledaju kao da su u centru grada, potpuno nesvjesni okoline i njezinih zakonitosti, potpuno izvan konteksta, dok su drugi nabrzinu sklepane potleušice sa slamnatim krovovima i bez staklenih čaša. Hoću reći da nema pravila, nagledao sam se baš svega, ali većina je ipak negdje na pola puta između ova dva ekstrema, kako to i obično bude, ako nema pravila ne znači da ne postoji i standard.

Možda je to stvar karaktera, a možda neizbježna posljedica starenja, ali kako vrijeme više prolazi, tako sve češće kod sebe primjećujem sklonost zanovijetanju, sitničarenju i traženju problema u sitnicama. Na sreću moje okoline, a na nesreću mojih unutarnjih organa, to ipak i još uvijek najčešće radim u sebi. Posebno sam osjetljiv na kafiće, tu zna biti mnogo toga što me zna izbaciti iz ravnoteže, a u čitavom svemiru kafića posebno sam osjetljiv baš na plažne zato što od njih očekujem ultimativni užitak i vrhunsko opuštanje, pa me neke stvari koje na kontinentu još mogu tolerirati ovdje ubacuju u nervozne filmove.

Ne u svakom kafiću na plaži, naravno da ne, postoje i oni u kojima sam baš potpuno zadovoljan, ali oni ovaj puta nisu važni zato što nisu zanimljivi. Neki imaju jednu falingu, neki ih imaju više, a bio sam u nekima i koji su ih, bravo majstori, uspjeli skupiti sve, ali sam im se svejedno vraćao. Kad su na plaži, ta što sam drugo mogao?

Kako sjedimo?

Stolice. Jeste li ikada bolje pogledali stolice u kafiću na plaži? Niste? Ja jesam. Mislim, inače nemam problema sa sjedenjem niti sam po tom pitanju posebno zahtjevan, ali na plaži bih, više nego igdje drugdje, volio da mi bude udobno. A nije. Često nije. Zna mi se učiniti da su to stolice koje su rashodovane iz nekog interijera, dobivene kao kompenzacija za vreću cementa ili samostalno sklepane rukom vlasnika koji već prije podneva pelinkovce broji dvoznamenkastim ciframa i čitavom mjestu priča da mu je žao što se posvetio ugostiteljstvu jer je mogao napraviti stolarsku karijeru. Ne bi.

Primijeti me, molim te

Svjestan sam da je to moj sasvim osobni problem, ali mrzim čekati da konobar dođe do mene i uzme narudžbu. S druge strane, jednom kada naručim, prestajem se uzrujavati i može proći i deset minuta prije nego piće stigne, a meni će biti svejedno. Kafići na plaži, čak i kada su najmanji na svijetu, znaju imati konobare koji nemaju baš previše volje za taj posao. Ne zamjeram im, znam kako je gadno raditi ljeti kada svi uživaju i pretpostavljam da je još sto puta gore kada ti radiš, a bezbrižnost ti je pred nosom i svuda oko tebe i ti moraš ulagati vlastiti rad u tuđe opuštanje, ali onda opet, nema baš puno tih poslova koji ti pružaju priliku da se u pauzi za ručak ili između smjena baciš u more i barem na trenutak zaboraviš koliko te nerviraju svi ti ljudi koje moraš posluživati.

Kontinentalci

Kontinentalci posebno vole kafiće na plaži. To je simbol opuštanja, tu problemi nestaju. Sasvim je logično da je tako, i moj kontinentalni život dobije par novih, svijetlih tonova kada sam na moru, ali moj je pojam uživanja uz obalu mir i tišina, cvrčci i vjetar, udaranje valova, sve klišej do klišeja koji nisu bez razloga stekli takav status. Volim i žamor, ako nije preglasan. Malo me muči što gomila kontinentalaca pojam ljetnog odmora shvaća ponešto drukčije od mene. Pa ih se skupi pet za jednim stolom, ljušte pivo i pričaju jako glasno. Deru se. Pjevaju. Kartaju uz nadahnute i glasne psovke. Onda moram pogledati na stolac pored sebe na kojem se odmaraju ručnik za plažu i knjiga, a ne rokovnik i mobitel da se podsjetim da sam na odmoru. A cvrčak mi se ceri s čvora crne smrče.

Nužda

Neki uopće nemaju toaleta. Neki ga imaju, ali ne radi, a možda je i bolje tako. U popularnom Žbircu na splitskim Bačvicama (koji nije tipični kafić na plaži, ali nije ni daleko) na vratima WC-a stoji upozorenje da je zabranjeno ulaziti unutra bosih nogu. To me oborilo s mojih, u natikačama, ali ipak obuvenih nogu. Svaka čast i totalni respekt onome tko u wc kafića, pa makar bio na plaži, poželi ući bos. Na stranu hipohondrija i strah od bakterija, ali meni to nije mnogo dalje od jedenja čipsa koji vam se prosuo po sjedalu u vlaku. Moguće je da vam od toga neće biti ništa, ali je odvratno.

I, što ćemo sad?

Od onih najočitijih nedostataka u oči i druga osjetila najviše upadaju često jako sužen izbor pića koji bude sveden na ono najosnovnije, ali eto, to se da preživjeti, bilo bi stvarno razmaženo izvolijevati više od dvije vrste piva (pogotovo kada su ona u cjeniku navedena kao 'domaće' i 'strano'; to je posebno dirljiva situacija!) i ono što je više pravilo nego iznimka -  preglasna i krivo odabrana glazba koja ne samo da onemogućuje slušanje valova, već i slušanje samoga sebe.

Da, u posljednje vrijeme sam se počeo uzrujavati oko sitnica i iako sam svjestan da je sve to zapravo samo igra s mojom vlastitom predodžbom, ne mogu si pomoći. Ipak, bez obzira na to, sto puta bih radije sutrašnju jutarnju kavu popio u nekom kafiću na plaži, bilo kojem, nego ondje gdje ću je vjerojatno piti. Čak i da se na njega mogu primijeniti svi nabrojani potencijalni nedostaci, opet bih radije pio kavu u njemu nego u najljepšem, najzelenijem i najurednijem zagrebačkom kafiću. Zato što ima plažu.

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu