KAVANSKI ĐIR

Daj mi ono moje!

Objavljeno: 11.07.2011 09:00 / Andrija Škare

Foto: Ostale fotografije shutterstock / shutterstock

Sto ljudi - sto ćudi, kaže Andrija aludirajući na bizarne narudžbe koje jadni konobari dobivaju u kafićima. No, svakome ono što voli

Eh da, iako nisam neki preveliki ljubitelj narodnih poslovica, ona stara rimovana 'sto ljudi, sto ćudi' mi često padne na pamet. Dijelom je to iz posve iracionalne ljubavi za riječ 'ćud' koju se u današnje vrijeme rijetko može čuti (ako je čujete, više je od devedeset posto šansi da je to u ovoj poslovici ili u onoj drugoj, onoj s vukom), a dijelom zato što baš lijepo i sažeto opisuje taj današnji svijet koji bi bio prekrasan kada bi mu najveća mana bila to što se u njemu riječ 'ćud' ne može često čuti.

U tom današnjem svijetu gdje jedan sluša K-pop, drugi nema pojma što je to, ali daje desni testis na okladu da je Gibonni najveći živući kantautor, a treći u majici na Obituary već veselo maše sataricom, zbilja je predivno gledati kako ima različitih ukusa i kako ih je u ovom modernom vremenu lako zadovoljiti. Glazba je tu samo kao plastičan primjer, ali to šarenilo ukusa može se primijeniti na svaku, ali baš svaku ljudsku aktivnost. Moda, frizure, hrana, knjige, računala, pokućstvo, filmovi, žene, muškarci, izaberite što god vas je volja i u trenu ćete se sjetiti kako neki vaši prijatelji vole ovo, a drugi ono. Mislim da bismo svi trebali biti sretni zbog toga. Pa kamo bismo dospjeli kada bi svi voljeli iste stvari, kada bi svatko želio isto?

Kao i u svemu ostalom, svatko ima i svoj ukus za kafiće. I za ono što će u njima piti. Netko radije pije pivo, netko vino, netko pelinkovac, a ima ih i koji se znaju zaigrati s maštovitošću pa naručuju stvari koje ne postoje.

Crni gemišti i ostala čudesa

Nije lako tim konobarima. Zbilja nije. Naslušaju se i nagledaju svega. I onda, kao da im i kada sve teče uobičajenim tokom nije dovoljno naporno, pojavi se mudrijaš koji zahtijeva piće koje ne postoji, ali evo, sada će on objasniti kako bi to trebalo izgledati.

Jedna mi je konobarica pričala o dugotrajnoj raspravi koju je vodila s nekim nerazumnim gostom koji je uporno zahtijevao crni gemišt. Dakle, gemišt od crnog vina. Ona mu je svim silama pokušavala dokazati da takvo što ne postoji i da ako netko već želi piti sumanutu kombinaciju crnog vina i mineralne vode neka samo izvoli, ali to se nikako ne može nazvati gemištom. Pogotovo ne crnim jer to baš ništa ne znači.

Čuo sam i drugih priča, od onih koje su dirljive kao ljudi koji traže konjak s ledom jer, eto, ne znaju da bi ga trebalo piti blago zagrijanog pa do onih koje znaju istinski uznemiriti kao što je molba za ugrijanim pivom, dakle ne onim na sobnoj temperaturi, ne mlakim, već ugrijanim.

Jedan je moj poznanik jednom zgodom u koktel baru na obali u koji je, spletom okolnosti, išao nekoliko dana zaredom i već se bio ondje udomaćio, naručio od koktel majstora da mu smiješa bijeli rum, Fantu, votku, metvicu, malo tekile, sok jedne limete i jedne naranče, mrvicu šećera, Red Bull i Malibu rum. Ovaj ga je gledao u čudu, ali mu je na koncu udovoljio, a što će jadan?

Pitao sam poznanika sviđa li mu se napitak, a on je samo slasno mljackao, vjerujem, više zato što si je uspio ostvariti želju bez ikakve veze sa zdravim razumom nego zato što bi piće osvajalo okusom.

Gotovo svaki konobar s kojim sam razgovarao imao je neko ovakvo iskustvo. Neka od njih bila su toliko šokantna da sam ih potisnuo. Tako je zdravije.

Mali machiatto

Ljudi vole svoju kavu. Ljudi vole svoju kavu baš onakvu kakva ima najviše odgovara. Kraća s malo hladnoga mlijeka. U velikoj šalici s dosta mlijeka, popularna juhica. Espresso toliko garav i gust da žličica stoji na površini. S umjetnim sladilom, s malo čokolade, bez ičega. Sve je to okej, sve je to razumljivo, ali s kavama se možda i najviše pretjeruje.

Znao sam jednim uhom uloviti nečiju narudžbu i pomisliti da to više zvuči kao obrazloženje pjesničke nagrade, nego kao uobičajeni kavanski dijalog. Nije lako reproducirati sve te verbalne eskapade, ali možda je dovoljno reći da se u njima pojavljuju termini kao 'malo pjenice na rubovima', 'jedan i pol natren', 'pinka smeđeg šećera', 'tri kapi hladnog mlijeka i pljuc vrućeg', 'bez pjene, ali kremasto', 'dupla, kraća, produžena' i 'neka bude boje kao ova majica koju imam na sebi' u najrazličitijim kombinacijama.

Svejedno mi je, zapravo, nisam konobar i ostavljam njima da se kako najbolje znaju nose sa zahtjevnim gostima, ali mi je malo smiješno vidjeti kako ljudi izvolijevaju nemoguće.

Ne znam je li to pitanje razmaženosti, pokazivanja da si poseban jer imaš poseban ukus ili o jednostavnom odbijanju da se odstupi od nekih svojih navika i sitnih zadovoljstava ma koliko oni možda bile neprikladni u određenom trenutku. Vjerojatno je u pitanju spoj svega toga i vjerojatno zato mnogo ljudi ima svoj omiljeni kafić u kojemu konobaru više ni ne trebaju objašnjavati što žele već samo traže – 'daj mi ono moje!'. Meni je jednako grozno čuti tu rečenicu kao i nekoga tko prigovara oko sitnica vezanih uz šalicu kave pred njim. Poželim da sam bezobrazniji pa da se usudim reći nekome tko prigovara neka ode doma i neka si skuha kavu kakvu ga je volja, ali sam pristojan pa samo nastavim piti svoju kavu. S malo hladnog mlijeka. I pola vrećice šećera. I ne predugačku. 

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu