POPFENOMENOLOGIJA

Je li pop postao previše retro?

Objavljeno: 19.08.2011 09:00 / Tonći Kožul

Foto: Screenshot yt / yt

Tonći Kožul za vas je otpuhnuo prašinu sa svog starog Retrometra i izmjerio koliko je današnje glazbe retro. Vratio se u prošlost da vidi kakva će nam biti glazbena budućnost

Od glazbenih knjiga izašlih u zadnje vrijeme, s vjerojatno najviše pažnje je dočekana 'Retromania' Simona Reynoldsa, podnaslovljena s 'Ovisnost pop-kulture o vlastitoj prošlosti.' Reynolds u knjizi tvrdi da popularna i manje popularna kultura nikad nisu u tolikoj mjeri bile opsjednute prošlošću kao što su danas (reunion-turneje, proširena deluxe-izdanja klasičnih albuma, vintage-moda, rock-muzeji, filmski remakeovi, polaroidni look fotki na tumblru, igre starinskog 8-bitnog štiha), te se uznemiren pita: 'Srljamo li u kulturalno-ekološku katastrofu u kojoj će arhivski resursi popa biti iscrpljeni, u kojoj više neće biti prošlosti za haračenje?'

Kad je o današnjoj glazbenoj produkciji riječ, Reynolds veli da su virusom retromanije ponajviše zahvaćene hipsterske margine – ali smatra da od 'zaraze' nije pošteđen ni pop. Komentira kako je 'nekada pop-glazba bila nešto po čemu se moglo odrediti o kojem je desetljeću riječ, pa čak i godini, dok je danas dezorijentirajuće slušati radio ako pritom tražite zvuk koji će vam zavrištati: 'Ovo je 2011!'' (unatoč tome što na kraju istog teksta primjećuje da je autotune biljeg po kojem ćemo u budućnosti datirati aktualnu glazbu!); primjećuje da su 'Rolling in the Deep' i 'Fuck You', takve kakve jesu, komotno mogle biti snimljene i prije 30-40 godina te da dominantni hitovi Pitbulla, LMFAO i inih 'zvuče poput klupske glazbe devedesetih, bacajući na hip-house hitmejkera poput Technotronic i C&C Music Factory ili na Ibiza-trance.'


Ja pak mislim da je tu malo pobrkao lončiće, te ću za pojašnjenje posegnuti za imaginarnom alatkom koju zovem - RETROMETROM!!!

Na samom vrhu glazbenog retrometra imamo bendove koji stare glazbene žanrove (surf, rockabilly itd.) reanimiraju do najsitnijih detalja, od zvuka preko frizura pa sve do fontova na omotima. Sve što iole baca na današnjicu smetnja je koja remeti brižno građenu iluziju tematskog parka: retro s velikim 'R.'

Nešto niže na retrometru nalazi se glazba koja zvučno reciklira prošlost s već osjetno manje pobožnog idolopoklonstva, premda istovremeno mnogošta od svojih draži bazira na campy poigravanju s ikonografijom minulih era: sjetite se dance hitova iz devedesetih zasnovanih na disko semplovima i praćenih šašavim spotovima s tipovima s mikrofonkama.

Još malo niže srećemo likove poput Adele: nadovezivanje na naslijeđe soul velikana njoj svakako jest pomoglo pri učvršćivanju statusa 'ozbiljne glazbenice', ali su s druge strane ikonografske veze sa starim soulom jako labave, praktički nepostojeće, dok svojim zvukom baca više na jednu cijelu neprekinutu tradiciju negoli na neki *konkretan* period pop prošlosti.


Nešto, pak, ispod Adele smještam – 'The Time (Dirty Bit)' i 'On the Floor', u čijem naoružanju semplovi 'The Time of My Life' i 'Lambade' služe tek kao provjereno efektni rifovi te se uopće ne računa na njihove popratne asocijacije: štoviše, ako u sjećanje prizovete romantične scene iz 'Prljavog plesa', to će vam samo *otežati* ufuravanje u parti hard spiku BEP.

I tek onda, dosta nisko na retrometru, slijedi – tzv. Ibiza trance pop današnjice, uglavnom rađen od Amerikanaca za Amerikance kojima rave spektakli ne predstavljaju značajnu stavku u kolektivnoj memoriji, pa su toga pjesme iz tog faha lišene bilo kakvog pozivanja na 'stare zlatne dane' (što bi valjda trebala biti jedna od ključnih karakteristika retro estetike, ne?), dok su pak sličnosti u zvuku samo površinske: Ibiza trance često je bio poprilično melankoličan, dok je njegov aktualni tobožnji pandan agresivno, monolitno vedar (razmjerno slično tome kako su protagonisti eksplozije electroclasha bili fascinirali percipiranom 'hladnoćom' sintova što su im obilježili djetinjstvo – potpuno suprotno izvornim sint-poperima iz osamdesetih, koji su se upinjali da iz elektroničkog instrumentarija izvuku privid organske *topline*! Da ne spominjemo kako se electroclash istovremeno i ikonografski jako puno vezivao za osamdesete, dok u vizualnom predstavljanju Pitbulla i LMFAO, koliko ja vidim, nema ama baš ničega što odaje naslanjanje na devedesete).

I konačno, najniže na retrometru je ona popularnija struja dubstepa što se često pogrdno naziva 'brostepom'. Pa mislim, poslušajte samo ovaj fluorescentno-testosteronski džumbus i probajte detektirati *išta* što bi se moglo okarakterizirati kao 'retro':


U redu, kad biste sad bili u prilici kao Marty McFly u deloreanu skoknuti 10-15 godina unatrag i pustiti Skrillexa ljudima iz tog vremena, posebice onima koji su brijali na Prodigy ili drum'n'bass – vjerojatno biste bili zaintrigrani, no ne i nešto posebno *šokirani*. Teško je zapravo i zamisliti kakva bi se nova tehnologija mogla pojaviti koja bi omogućila velike pionirske skokove u zvuku kakvima smo redovito svjedočili u osamdesetima i devedesetima...

To, opet, ne znači da se poznati i postojeći zvukovi ne mogu iskombinirati u nešto što će zvučati *svježe* - i to je ono što se stalno i događa, zahvaljujući stalnom pritoku novih naraštaja koji prošlost doživljavaju drukčije od onih koji su je proživjeli pa je tako i tretiraju skroz drugačije, s nepredvidivim i zanimljivim rezultatima. Moć rekontekstualizacije je bezgranična, i ne vidim razloga za uzbunu dok se god daleko češće ide tim putem negoli onim muzejskog prepariranja.

Uglavnom, smatram da o možemo govoriti o 'virusu retromanije' samo ako promatramo industrijski sve efikasnije eksploatiranje nostalgije odraslih ljudi koji su u nekom trenutku uglavnom prestali pratiti glazbu. No ako pričamo o svim *ostalim* slušateljima, e u tom slučaju ne bih rekao da je strah od pogubnog jačanja retromanije na mjestu, jer mi se čini kao da je u globalu... sve uglavnom isto kao i prije? Tojest, da ljudi koji intenzivno prate novu glazbu... Nisu prošlošću opsjednuti ništa više nego prije?

Klinci na mobitelima uglavnom imaju aktualne hitove, tu i tamo neki evergrin za zapjevati s ekipom, dakle, osim mobitela, sve je isto kao kad sam i ja bio klinac. Glazbeni manijaci u dvadesetima i tridesetima uglavnom skidaju nove albume novi(ji)h izvođača te uglavnom samo o njima i besjede kad se skupe na piću – također isto kao i uvijek (štoviše, kad pogledam glazbene manijake s kojima se osobno družim, čini mi se kao da u prosjeku provode čak i *manje* vremena istražujući staru mjuzu negoli nekoć!).

Ja naprosto NEMAM dojam da ti ljudi žive u sverastućoj sjeni glazbene prošlosti, nego samo da se povremeno, nakratko, izvale u njezinoj hladovini, a onda opet vrate pod sunce današnjice – i dalje dovoljno atraktivne i nakrcane iznenađenjima da nas i dalje zaokuplja većinu vremena.

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu