STRIP

'Blacksad' - pakao, tišina

Objavljeno: 22.08.2011 10:00 / Saša Čobanov

Foto: Promo fotografije bookglobe / bookglobe

Saša Čobanov raskošno se raspisao o problemu umjetnika, stripa i publike, recenzirajući strip 'Blacksad'. U svom stilu, predano i žučno, pojašnjava čime ga je ovaj strip osvojio

Otkako je umjetnosti, otkako je čovjek prigrlio područje ljudskog djelovanja zvano umjetnost, biti umjetnik bilo je izuzetno zajebano i stresno. Krv, znoj i suze bili su svakodnevnica svakog  pojedinca koji je svoju kreaciju, talent i viziju želio istisnuti iz sebe i stvoriti djelo koje će zadužiti civilizaciju, nadživjeti njega, samog autora i postati trajna vrijednost. Neovisno o kojoj sferi umjetnosti pričamo, bila to pisana riječ, slikarstvo, kiparstvo, arhitektura, glazba ili pak možda film, rijetki su umjetnici čiji je rad odmah prepoznala i struka i sami konzumenti umjetnosti, običan plebs.

Nerazumijevanje okoline, stalne borbe s taštinama kolega, noževi u leđa i vječni hod po rubu egzistencije bili su vjerni pratioci većine onih sretnika ili nesretnika, kako hoćete, koji su baš umjetnost prihvatili kako svoj životni poziv. Ni strip, kao deveta umjetnost, nije lišen takvih problema. U svijetu stripa gotovo da ne postoji autor čije ime ne vuče nikakve repove i, kad se priča o njemu, priča se isključivo o njegovom radu, a koji je i plebiscitarno obožavan. Mnogi veliki umjetnici postali su žrtve svojih uvjerenja ili, još bolje, raznoraznih tumačenja njihovih uvjerenja. Njihova značajna djela gurnuta su na marginu, a u prvi plan je isplivao samo njihov prljavi veš. Jednako kako su Knut Hamsun i Leni Riefnestahl u kolektivnoj svijesti ostali nacisti (a ne veliki umjetnici), Richard Wagner i Fridrich Nietzsche antisemiti, Ezra Pound fašist, Momo Kapor četnik, a David Grifith rasist i kukluksklanovac, u svijetu stripa veliki Herge i njegov legendarni novinar Tintin su rasisti.

Bez napada lažnih moralista nisu prošli ni Rene Goscinny i Albert Uderzo čiji su svevremenski junaci Asterix i Obelix u raznoraznim stručnim stripovskim publikacijama proglašavani fašistoidnim i ksenofobičnim likovima. Daleko od toga da neke ovdje izrečene tvrdnje ne drže vodu (posebice glede Mome Kapora), no šteta je da se najčešće umjetnička vrijednost nekog djela i status autora tog djela promatraju kroz prizmu kontroverznih političkih opcija ili svjetonazora dotičnog. Ako se čak i odmaknemo od političkih konotacija u argumentaciji umjetničke vrijednosti nekog stripa, rijetko ćemo naići da je neki strip ili njegov autor, koliko god on velik i značajan bio, lišen pljuvanja i banaliziranja. Alejandro Jodorowski i Alain Moore često su proglašavani luđacima kojima su droge i ezoterija popili mozak. Neila Gaimana znalo se prozivati zbog samodopadnosti i pretencioznog preseravanja, dok se za Gilberta Hernandeza ustanovilo da jednostavno ne zna crtati. O Bonellijevcima... Ah, bolje da ni ne napišem što se sve o njima piše. Inače je stripovska publika, iako malobrojna te danas gotovo getoizirana, zapravo jedna jaaako strastvena ili, možda bolje rečeno, vječno nadrkana, teška i čangrizava publika.

Žanrovski bijes

Publika kojoj sve smeta i koja će uvijek tražiti dlaku u jajetu. Jednima smeta sam autor, drugi nisu zadovoljni pričom, trećima je crtež užasan, četvrti imaju prigovor na hrbat stripa, peti na papir, šesti na naslovnicu, a sedmi muku muče s fontom slova. Čitajući razne stripovske forume i stripovske blogove nailazio sam na tolike količine bijesa i mržnje da sam gotovo mislio da čitam kojekakve navijačke ili političke forume, a ne forume posvećene crtanim romanima.

Jedna od rijetkih iznimki koje potvrđuju pravilo je 'Blacksad', remek-djelo španjolskog dvojca Juana Diaza Canalesa i Juanja Guarnida. Jedan od rijetkih stripova koji je, barem koliko je meni poznato, lišen nekih većih kontroverzi i pripadajuće gorčine. Kada se prvi album iz serijala nazvan 'Negdje među sjenama' pojavio krajem 2000. godine, bilo je to poput sjajne komete na nebu koju nemamo priliku često vidjeti. Odmah se pokazao kao veliki uspjeh te je za izuzetno kratko vrijeme stekao pravu armiju obožavatelja, postao bestseler i pokrenuo razne teme. Ukratko, kad pričamo o 'Blacksadu', postoje dva pola strip publike. Ona koja nikad to čudo od stripa nije držala u rukama i nema baš nikakvo mišljenje o njemu te oni sretnici (među kojima sam naravno i ja) koji ga obožavaju. No, ne bez razloga.

Zamišljen i realiziran kao krimić u slikama u maniri najvećih majstora žanra tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća i pojačan velebnom galerijom živopisnih likova, 'Blacksad' od svoje prve stranice jednostavno opčinjuje, obara, drogira. Način na koji Canales čitatelja u hipu uvlači u zavodljivi i mistični svijet noira je fascinantan. Slijedeći klasične postulate žanra, u svega pedesetak stranica, već u prvom albumu 'Negdje među sjenama' Canales, uvodeći nas u život Johna Blacksada, privatnog istražitelja mutne i nejasne prošlosti, otvoreno baca karte na stol i pokazuje što sve možemo očekivati u ovom stripovskom serijalu. Imamo misteriozno ubojstvo lokalne ljepotice s kojom je naš junak naravno imao stanovitu prošlost. Na svakoj stranici čujemo glas iskusnog naratora koji s distance promatra ljudsku bijedu i ljudsku niskost, osjećamo kapi kiše koje jednoličnim ritmom natapaju njegov baloner, vidimo svakodnevnicu noćnih barova, kockarnica i jeftinih hotela, a pohlepa, ljubomora, zločin i osveta su neizbježni elementi Canalesova opusa. Sve ovo navedeno asocira na majstorska djela virtuoza tvrdokuhane proze poput Raymonda Chandlera i Dashiela Hametta te na remek-djela detektivskog filma kojim su suvereno vladali redatelji poput Jonha Houstona, Howarda Hawksa ili Raoula Walsha.

Ljudske životinje

No, umjesto, s obzirom na žanr, očekivanih crno-bijelih slika na kojima dominira antijunak bogartovskog tipa, Canales i Guarnido rade totalni šou i prekrasnim akvarelom u boji uvode nas u antropomorfni svijet životinjskog carstva, odnosno, svi likovi su životinje sa ljudskim osobinama. Govore, hodaju na dvije noge, oblače se, žive u kućama… A njihove karakterne osobine povezane su s njihovim životinjskim odlikama. Kad se malo bolje zagledate i zamislite, to je u ovom slučaju vrlo zabavno. Na primjer, gotovo svi policajci su psi, ljigavci su gmazovi. Naš junak je markantni crni mačor.

Druga epizoda pod naslovom 'Artic-Nation' ugledala je svjetlo dana 2003, a osim što su žanrovske postavke ostale više-manje iste kao i u prethodniku, tema koja se obradila bila je još mračnija i mučnija. Naime, Canales u ovoj epizodi prodire u srž društvenih problema i beskompromisno čačka po pomahnitalom rasizmu koji zahvaća nekoć mirnu gradsku četvrt. Vidimo polarne medvjede obučene u jezive odore i kukuljice Ku-Klux-Klana kako zagovaraju supremaciju bijele rase nad obojenim stanovništvom. Ono što možda najviše fascinira u ovoj priči je Canalesovo fantastično seciranje ljudske psihe, odnosno prepoznavanje zla u ljudskoj prirodi koje čovjeka tjera da koristeći se manipulacijama, ideologijama i parolama zapravo vodi brigu isključivo za svoje osobne interese i potrebe. Canales shvaća i tumači nam da su gotovo sve ideologije sagrađene na temeljima mržnje i netrpeljivosti najčešće paravan za gramzivost, pohlepu, pljačku.

U trećoj epizodi koja nosi ime 'Crvena duša', a na policama strip knjižara pojavila se krajem 2005, Canales otvara novo poglavlje u povijesti beščašća. Problematika hladnog rata, paranoja od crvene opasnosti, makartizam, utrka za atomskim naoružanjem, špijunaža, političke spletke i potpuna društvena nesigurnost glavni su motivi 'Crvene duše'. Bez obzira na izuzetnu zanimljivost teme, na uključivanje romanse, naravno, lišene hepienda, koja doprinosi daljnjem razotkrivanju Blacksadovih ljudskih (hm...) slabosti, mislim da je 'Crvena duša', iako bez svake sumnje izvrstan strip, možda najslabija karika čitavog serijala. Čini mi se da je Canales u potrebi da se u pedesetak stranica stripa pozabavi raznim temama zagrizao u preveliki kolač, te da mu zbog toga naracija na momente ruši.

Pakao, tišina

No, ove godine izdavačka kuća Bookglobe na hrvatsko tržište lansirala je i četvrti dio Blacksadovih avantura (kao što je 'odgovorna' i za prva tri), epizodu pod imenom 'Pakao, tišina', koja čitav serijal vraća na sam početak, u jednostavnu genijalnost.

Radnja je ovaj put smještena u New Orleans, u 1950. godinu. Karneval Mardi Gras je u punom jeku, a John Blacksad, pomoću svog vjernog pomoćnika (eto, i Blacksad poput većine strip junačina ima svog pratitelja), lasice Weekleyja, dolazi do glazbenog producenta Fausta Lachapellea. Predstavivši se kao glazbena mecena i pokrovitelj prepun brige kojem vrijeme curi jer boluje od raka, Faust zatraži od Blacksada da pronađe Sebastiana 'Little Hand' Fletchera, genijalnog pijanista i ovisnika o heroinu od kojeg mjesecima nema ni traga ni glasa. Blacksad prihvaća zadatak, no ubrzo shvaća da mu Faust nije rekao pravu istinu te shvaća da je upao u mrežu manipulacija. Usprkos tome, ne odustaje od pronalaska Sebastiana jer ga zanimaju razlozi njegova nestanka.

Canales i Guarnido nam još jednom poklanjaju savršeno kadriranu priču u kojoj dominiraju iste one niske pobude, ljudske slabosti i sveopća dekadencija, elementi koji su svojevrsni trademark čitavog serijala. No, u 'Paklu, tišini' nailazimo i na jedan značajan iskorak vezan za strukturu samog scenarija. Bez obzira na to što se pri nekim objašnjenjima Canales znao poslužiti flashbackovima i ranije, prve tri epizode slijede uglavnom linearnu naraciju, no 'Pakao, tišina' gotovo je čitav izgrađen oko skokova u prošlost bez kojih bi bilo nemoguće ispričati ovu priču. Također, glazba kao jedna od bitnih značajki Blacksada ovdje dobiva dimenziju više. Dok je u ranijim epizodama ona bila samo sporedni dio stripa važan uglavnom zbog atmosfere, poput jazza u sutonu, u ovoj epizodi glazba nije više samo pozadina, ona je pokretačka točka čitave priče. Nakon što zatvorimo ovaj album i zaklopimo oči, osjetit ćemo opipljivost glazbe koja prosto vrišti sa stranica. New Orleans, delta Mississipija, talentirani crni glazbenici s one strane zakona koji praše sirovi i zavodljivi blues, dijabolični producent imena Faust i genijalni glazbenik čija je karijera uništena heroinom, bez ikakve sumnje su detalji koji u prvi plan izvlače mit o legendarnom gitaristu Robertu Johnsonu koji je, kako kaže legenda, na 'Raskršću' ('Crossroads') vragu prodao dušu za talent, mit koji je nedvojbeno poslužio Canalesu za okvir ove priče. Tužne i tragične priče obojane svojevrsnom poezijom.

Crtačko blago

Namjerno sam za kraj ostavio crtež. Hm, malo je reći crtež Juanja Guarnida. Taj Disneyev učenik je svojim prekrasnim akvarelima i kolorom pomaknuo granice crteža u stripu, te natjerao nas da pri čitanju 'Blacksada' puno, puno sporije okrećemo stranice diveći se svakom detalju koji se nalazi na njima. Dok gledate te slike, ni sami ne znate što vam se najviše sviđa u Guarnidovom radu – jesu li to facijalne ekspresije likova koje su nevjerojatne, jesu li to igre svijetla i sjene ili su pak to sitni detalji, koje može na istina, nešto drukčiji, ali jednako briljantan način, nacrtati možda još samo Roberto Raviola, poznatiji kao Magnus. Prikaz karnevalske povorke Mandi Grasa na 34. stranici ovog albuma već sada može ući u antologije svjetskog stripa.

'Blacksad' je jedan divan strip, strip koji bi mirne duše preporučio svakome, ali baš svakome za koga smatram da zaslužuje da mu se u životu dogodi nešto dobro. No, nisam siguran u veliki uspjeh ove svoje misije. Strip je danas kod nas nažalost na umoru, ponižen, banaliziran, protjeran sa velike scene i gurnut na margine, u geta malobrojnih fanatika koji ne odustaju. Rekonzervatizacija javnog ukusa i oseka kulturne politike stvorili su posljednjih godina prostor koji su popunili kulturni mediokriteti čijim okoštalim glavurdama očito nije jasno da se među nekim šarenim koricama često krije veće blago nego u mnoštvu smeća domaće i svjetske književne produkcije. 'Blacksad' je baš takav strip. Blažen.


Izdavač : Bookglobe

Ocijena: 9/10

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu