KAVANSKI ĐIR

Kava i kultura

Objavljeno: 29.08.2011 09:30 / Andrija Škare

Foto: Cropix Davor Pongracic / Davor Pongracic

Andrija Škare vratio se s godišnjeg odmora i odmah prionuo na sebi svojstvenu analizu kafića i kavanske ponude. Danas ga muči koncept 'kulturnih birtija', odnosno kafića koji se prostorom i mentalitetom vežu uz kakvo kazalište

Kad bih baš jako želio razvrstati birtije po tipu i o svakome od njih napisati po rečenicu, dvije, vjerojatno mi prostor namijenjen za jedan nastavak kavanskog đira ne bi bio dosta, a nisam siguran da je internet medij koji takvu temu podnosi rascjepkanu na dva ili više dijelova, pa još s tim sedmodnevnim razmakom između njih. No, rješenje postoji i u istoj je mjeri očito i efikasno. Nekim tipovima birtija (dakle, samo nekima), onima koje to po mome sudu zaslužuju, posvetit ću čitavo izdanje pojedine rubrike, a ove ostale koje nisu dovoljno zanimljive da bi dobile čitav tekst koristit ću samo ponekad, kao referentne točke, alat za usporedbu.

Okej, sada kada je teren omeđen, a pravila igre postavljena, možemo krenuti na posao. Čast da u birtaškoj klasifikaciji dođu na prvo, počasno mjesto dobile su birtije koje se nalaze uz kulturne institucije. O čemu se točno radi?

Kultura za svakoga

Gotovo svako veće kazalište, a i neka manja, većina kina, dobar broj muzeja i poneka galerija, osim kulturnog uzdizanja, nude i priliku da se osvježite pićem u kavani ili birtiji koja ponekad nosi i ime te kulturne institucije, a ponekad ne, ali je u tom slučaju ime kafića obično nešto što asocira na primarnu djelatnost mjesta (ako odemo toliko daleko pa kulturu nazovemo djelatnošću, o blasfemije!). Imena ovih ugostiteljskih objekata zapravo uopće nisu važna za razliku od onih koji svoju egzistenciju moraju ostvarivati usamljeni, neovisni, ali spominjem ih jer znaju dovesti do poneke zgodne zabune kao kada kvartovski cuger koji svaki dan odlazi u Gavellu među svojim manje upućenim krugom poznanika slovi za dobrog poznavatelja domaće kazališne scene iako je njegov primarni interes vrsta vina koju stavljaju u gemišt.

Zanimljivo je kako se profilira klijentela takvih lokala. Osim onih koje tamo po definiciji očekujete kao što su glumci, redatelji i djelatnici kazališta te oni koji naginju tome svijetu ili žele biti dio njega plus pokoji novovjeki boem opće prakse, ovakva mjesta često znaju biti okupljališta ljudi koji se često nazivaju kronerima, a što je u njihovom ponašanju kronično vjerojatno ne treba objašnjavati.

Kulturni kafići (evo neprecizne, ali zabavne sintagme) koji dijele prostor sa svojom institucijom i kod kojih, da biste ušli u njih, morate proći pored blagajne ili garderobe obično su manje puni i zaista orijentirani na one koji tu rade ili imaju tu vrstu ambicije dok su oni drugi, kojima to njihov položaj u prostoru dopušta, otvoreni svekolikom puku bez obzira na to zanima li ih predstava ili samo gemišt češće puni, živopisniji i demografski šarolikiji.

S predstave na cugu

Kafić zagrebačkog kazališta Gavella puno je pristupačniji od kazališta samog. Njegov izlog je na ulici i rijetko će koji ljubitelj standardnog kavanskog repertoara moći mirno proći pored njega, a da ne dobije poriv ući i onjušiti atmosferu, dok se za ulazak u kazalište prvo morate suočiti sa svim tim monumentalnim i silno ozbiljnim mramorom i mesingom, pa nije čudo ako putem odustanete iako ste imali najbolju namjeru. Činjenica da se u kazalište, tj. njegovo predvorje može ući i kroz kafić očito ništa ne znači onoj gomilici stalnih gostiju koji ondje vole piti svoje piće. Riječ je o veseloj kombinaciji ljudi vezanih uz teatar kao i onih kojima je s njime jedina dodirna točka to što su jednom, u gimnazijskim danima, bili prisiljeni pogledati predstavu. Većina se stalnih gostiju poznaje i jedni se prema drugima odnose s uvažavanjem, pravi lijepi suživot. Još kada se pribroje školarci iz obližnjih škola, ljudi koji Gavellu doživljavaju kao kvartovski kafić i oni kojima je baš bila usput, lako se može dogoditi da se zapitate kakve veze zapravo kafić ima sa kazalištem samim, ali ako vezu ne vidite od prve to nikako ne znači da je niti nema.

Slično je i s splitskom Galerijom umjetnina smještenom u zgradu Stare bolnice koja je kasnije bila Muzej revolucije, a kada je taj prestao s djelovanjem uselila je Galerija i kavana. S tim da je ona nekako još otvorenija klasičnim kavanskim gostima (doduše, samo onima koji znaju da je tu i kafić), pa se zna dogoditi da zbog tipične kavanske atmosfere zaboravite da niste samo u kafiću, već i u nekakvoj galeriji.

Simbioza

Stupanj povezanosti kulturnih kafića s njihovim matičnim institucijama strašno varira, a te varijacije ovise o brojnim faktorima. Simbiozu ili nedostatak iste doživjet ćete odmah po ulasku, najčešće je istoga trena jasno živi li kafić svoj samostalni život neopterećen onime što bi možda trebao ili mogao predstavljati ili je naprosto popratni sadržaj, dodatni servis koji mora postojati, ali ne znači mnogo više od toga.

Bez obzira o kojem je od ova dva ekstrema riječ, meni su ti kulturni kafići neobično dragi. Čak i kada su neupečatljivi kao onaj zagrebačkog Kazališta lutaka ili prenapučeni kao onaj kina Europa, uvijek se u njima osjeti dašak nečega što izlazi iz korpusa uobičajenih kavanskih senzacija, a to ponekada jako dobro dođe.

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu