KAVANSKI ĐIR

Novine u kavani

Objavljeno: 12.09.2011 09:03 / Andrija Škare

Foto: sxc.hu / Bizior

Čitanje novina u kafićima stvar je tradicije i dobrog osjećaja za potrebe gosta. Izumire li ta kultura i što Andrija ne voli u kafićima, kad su novine u pitanju, pročitajte u današnjem Kavanskom điru

Svaki zaljubljenik u čitanje novina, a takvih još uvijek ima iako je riječ o mediju koji je u usporedbi s internetom, pa i televizijom, radijem, čak i teletekstom (ha!) nevjerojatno spor, ima svoje omiljeno mjesto za upražnjavanje ove aktivnosti. Meni je omiljen naslonjač u roditeljskom domu i svako slovo tamo pročitano vrijedi barem deset puta više od slova pročitanih na drugim mjestima, ali na vrlo visokom drugom mjestu su mi, razumije se samo po sebi, kafići, svi kafići.

Naravno da imam neki vlastiti top 10 kafića u kojima volim popiti kavu i pročitati novine, ali tu se radi o detaljima – od toga gdje je ukusnija kava do toga gdje je pozadinska glazba manje nametljiva, generalno mi je osjećaj čitanja novina u kafiću nešto što me privlači gotovo magičnom snagom.

Knjižnica i čitaonica

Iako sam redovit i revan posjetitelj knjižnica, one mi ne djeluju kao privlačna mjesta za čitanje novina. Prizor umirovljenika koji ih čitaju za stolovima u knjižnicama uvijek mi bude beskrajno tužan. Moguće je da neki od njih imaju određenu vrstu fetiša na čitanje u toj vrsti javnog prostora, ali je puno vjerojatnije da naprosto nemaju novca svaki dan kupiti novine ili popiti kavu u kafiću. Ili, pa kakav bi to umirovljenički standard trebao biti! I jedno i drugo.

Kada su tiskovine u pitanju, knjižnice ipak imaju jednu veliku prednost pred kafićima, a to je dostupnost svih (ili ogromne većine) dnevnih novina, plus izvrstan izbor tjednika i mjesečnika, dok se u kafićima morate prepustiti gazdinom poslovnom instinktu koji u ponekim slučajevima zna zakazati pa se ili pretplati samo na Sportske novosti ili, još gore, prepusti izbor, odabir i kupovinu novina konobarima kojima se ponekada teško uživjeti u ulogu gosta pa kupuju 24 sata (koje su možda idealan izbor ako želiš baciti pogled na nešto otisnuto u predasima između posluživanja kava, ali i samo u tom slučaju), ili ne kupuju ništa jer u kafiću ionako imaju televizor.

Kafiće koji uopće nemaju novine ne mogu shvatiti. Kao da time prisiljavaju gosta koji je došao popiti kavu ili što drugo sam sa sobom da zamišljeno zuri u daljinu ili prčka po mobitelu jer ne može se baš od svakoga očekivati da će izvaditi iz torbe knjigu, rokovnik ili neke papire po kojima ima nešto važno za raditi. Mogli su isto tako na vrata staviti znak 'Samo za one u društvu!'.

Neke stare navade

Kavane su nekoć bile centri društvenog života, a novine su, osim gradskih tračeva, bile jedina kronika društvenog života pa ima logike u tome da su novine i kavane sklopile brak koji i dalje, uz sporadične trzavice i nesporazume, uglavnom sretno traje. Kao ostatak nekadašnjih dana u ponekim su kavanama i kafićima ostala drvena držala koja nepogrešivo bude nostalgiju, ali se bore s praktičnošću jer osim što novine ne možeš presavinuti, one uvijek nekako iscure iz onog metalnog utora, a osim toga baratanje tim pogolemim drvenim kosturom zahtijeva određenu dozu koncentracije koja meni zna predstavljati opterećenje jer sam se došao opustiti, a ne razmišljati o vlastitoj koordinaciji oko - ruka i brinuti da ne zakačim svoju ili tuđu šalicu, tanjurić ili oko.

U vrijeme kada je informacija postala brža nego ikada, novine, pogotovo dnevne, polako mijenjaju svoju prirodu. Sve su manje usmjerene na informiranje, a sve više na analiziranje i opisivanje. Barem bi tako trebalo biti. Jest, riječ je o donekle zastarjelom mediju koji se sporo prilagođava novonastaloj situaciji, ali čije izumiranje u bliskoj budućnosti nije previše izgledno. Pitanje je samo u kojem će obliku one postojati, ali meni se čini da će, bez obzira koji i kakav taj oblik bude, kafići uvijek ostati jedno od idealnih mjesta za uživanje u toj senzaciji.

Jedan je moj prijatelj bio pravi pravcati ovisnik o novinama. Kupovao je dva dnevnika svaki dan i barem jedan tjednik tjedno. Onda je shvatio da je to značajan financijski izdatak i da on nema baš previše smisla. Nema smisla zato što u kafiću za cijenu jedne kave, ako je dovoljno strpljiv, može pročitati sve to i još poneki mjesečnik koji mu inače nikada ne bi došao ruku, nešto s čim bi se susreo možda tek kod frizera, neku Gloriju ili Story ili nešto slično što ga generalno ne zanima, ali ipak je novina pa ga zato zanima.

Takva je ekonomska logika potpuno opravdana i iako ne ide baš ruku pod ruku s mojim romantičnim razlozima čitanja novina u kafiću, kako vrijeme prolazi, razumijem je sve bolje i bolje. Nije stvar samo u štednji, ima nešto i u osjećaju dijeljenja.

Može se doimati kao pretjerivanje, ali meni se doista nekada učini da na tim novinama u kafiću ostaju neki tragovi svih koji su ih imali u rukama. Neki metafizički tragovi, nimalo konkretni. Na njih volim nabasati, za razliku od onih banalnih u vidu mrlja od kave, rupice od žara cigarete ili riješene križaljke koji mi prilično idu na živce.

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu