BIG IN JAPAN

Duhovi i kletve japanskog horor filma

Objavljeno: 14.09.2011 09:00 / Darko Ivanković Seph

Foto: Ostale fotografije wikimedia / wikimedia

Koji su to duhovi i stare kletve inspirirali tvorce popularnih (i onih manje popularnih) japanskih horor filmova? Kroz bogatu kulturu Japana i danas vas vodi naš Seph

Japanski filmovi strave i užasa postoje u kontinuitetu no zapad nije uvijek imao strpljenja i razumijevanja za drukčiju kinematografiju od vlastite; japanski horror primjetio je samo dva, tri puta u filmskoj povijesti. Prvi put 1965. nominacijom filma K(w)aidan za Oscara, drugi put zahvaljući invaziji anime filmova i serija devedesetih, a treći put zarazivši se virusom Ringu. Remek-djela japanskog horrora poput filmova Kuroneko (Crna mačka), Jigoku (Pakao) ili Onibaba (Demonska žena) nismo upoznali u vrijeme njihovog nastanka

Tradicija pričanja strašnih priča vuče porijeklo iz budističkih poučnih priča i legendi našavši plodno tlo u srednjovjekovnom Japanu zahvaljujući putujućim pripovjedačima. Uz instrument biwa (varijanta nama poznatije lutnje) kojeg kasnije zamjenjuje shamisen, recitirali su i pjevali kaidan, priče o osvetoljubivim duhovima. Kaidana su se u narednim godinama prihvatila i tradicionalna japanska kazališta, , kabuki i bunraku.



Nō kazalište namjenjeno višim staležima vrtjelo je predstave o božanskim i ljudskim herojima, lijepim ženama ali i o onim čudnim, rekli bi poremećenim ženama. Transformacija živog u neživo, ljudskog u spiritualni oblik postizala se nošenjem visoko stiliziranih maski uz snažno izbacivanje emocija u prvi plan. Kabuki je bilo kazalište niže klase no obrađivane teme su i dalje bile visoke; povijesne jidaigeki i modernije gendaimono drame odnosa pojedinca i društva baziranog na krutim pravilima koje dovodi do dramatičnih raspleta. Kabuki kazalište je bilo idealno za kaidan predstave zbog same pozornice koja je u mnogoćemu podsjećala na kasnije mađioničarske, koristeći brojne tajne izlaze i prvobitne specijalne efekte igrajući se sa sjenama i dimnim zavjesama.

Jedna od najbitnijih osoba za razvoj japanskog horrora je Chikamatsu, pisac brojnih komada za kabuki i bunraku kazalište lutaka , koji među prvima uvodi temu samoubojstva nesuđenih ljubavnika iz koje se kasnije izvodi osvetoljubivi onryō ženski duh. Ovakvi zapleti postali su vrlo popularni što posebno dokazuje npr. kabuki predstava Yotsuya Kaidan filmski obrađena u više od trideset varijanti. Duhovi mrtvih nisu nužno zli već mogu postati spletom tragičnih okolnosti, Heike Monogatari je priča o ratniku stradalom u bitki koji se na bojno polje vraća kao duh i pobjeđuje.



Nastavljajući tradiciju pričanja strašnih priča selimo se u kabuki kazalište na tokijskoj Ginzi gdje su prikazane prve filmske projekcije. Među prvim filmovima snimljenim u Japanu su upravo horror filmovi; osvetoljubivi duh u Bake Jizo i oživjeli mrtvac u Shinin no Sousei bili su dobar uvod u dalju eksploataciju tradicionalnih kazališta sve do jačanja nacionalizma početkom showa razdoblja. Od sredine tridesetih filmskim redateljima je preporučeno da se posvete filmskim temama od nacionalnog interesa poput militarističke propagande i potpune poslušnosti u provođenju ekspanzionističke politike. Velik broj filmova iz ovog razdoblja nije sačuvan, mnoge filmske vrpce zauvijek su izgubljene u plamenu nakon velikog potresa 1923. i nakon savezničkih bombardiranja tokom II sv. rata.

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu