POPFENOMENOLOGIJA

U potrazi za indie hit-singlom

Objavljeno: 16.09.2011 14:18 / Tonći Kožul

Foto: Ostale fotografije Shutterstock / T.K.

Na pitanje što predstavlja naslov albuma 'Watch the Throne' kojeg je nedavno izdao skupa s Kanye Westom, Jay-Z je izjavio: 'Paziš na prijestolje, štitiš ga. Gledaš kako se popularna glazba mijenja, kako je hip hop zamijenio rock n' roll kao glazbu mladih. Isto se može dogoditi i hip hopu. Mogu ga zamijeniti druge vrste glazbe. Zato smo se potrudili da napravimo najbolji mogući proizvod kako bi konkurirali dance-glazbi što trenutno dominira top-listama, i indie-glazbi što dominira festivalima.'

Jest da je Jay kao MC imao i kreativno, i komercijalno sretnijih dana, i jest da nisam siguran bi li se danas uopće referirao na indie da nije žene mu i njene hipsterske sestre što ga vuče na koncerte Grizzly Beara i Dirty Projectorsa, no i dalje... Nije mala stvar kad jedna od najvećih legendi hip hopa doživljava indie-rockere kao konkurenciju! Isto kao što nije mala stvar ni Terraneo, ljetni indie-festival koji je čak i u jednoj zemlji poput ove uspio svake od udarnih večeri privući po desetak tisuća ljudi. 



Indie je danas, ukratko, dosta popularan, i bendovi poput Arcade Fire i Vampire Weekend znaju bez problema uletiti na prvo mjesto najprodavanijih albuma s ove ili one strane Atlantika... Međutim, rijetko ćete naići na nekoga izvan krugova ljudi koji aktivno prate takvu glazbu - a da zna ijednu njihovu pjesmu. 

Što i nije tako neobično, i nije jedini primjer glazbe koja je popularna a da je pritom nećete čuti na radiju: Deadmau5, recimo, kod novih rejverskih naraštaja ima status božanstva nalik onome Tiesta, po festivalima u SAD zna bacati u trans i po stotine tisuća ljudi, a da istovremeno ne samo da nema radijske hitove, nego je čak i diskutabilno može li ga se uopće smatrati dijelom glavne struje housea!

A i uostalom, pop u najužem smislu sve manje sliči na 'opijum za najšire mase', a sve više na najveću od svih niša: dok je prije dvadesetak godina transgeneracijski AOR poput '(Everything I Do) I Do It for You' mogao vladati mjesecima, danas je na top-listama singlova teško naći išta osim dance-popa koji pretežno konzumiraju tinejdžeri i, katkad, dvadeset-i-nešto-godišnjaci. (Možda je to samo trenutna faza – ali je možda i finalna destinacija 'Loganovog bijega' započetog u pedesetima, kad je rock'n'roll konzumirala samo objesna mladeži dok je eterom debelo vladao pop za odrasle a la Engelbert Humperdinck i Connie Francis? Tko zna, vidjet ćemo.)


Uglavnom, da se manim digresija: indie-rock bi svakako mogao nastaviti biti popularan bez da pritom iznjedri velike pop-hitove (posebno u ovim vremenima kad rock-bendovi općenito sve teže ubodu autentični pop-hit – usporedite samo koliko su mega-hitova imali U2, a koliko Coldplay!), ali ne bi bilo bez presedana ako bi se takvo nešto i dogodilo... Jer to smo doživjeli već u devedesetima, kad se indie još kolokvijalno nazivao 'alternativom'. Bi li se onda moglo dogoditi i da Arcade Fire, Vampire Weekend, ili netko treći – snimi neku svoju 'Smells Like Teen Spirit'?

Pa, kao prvo, Nirvana se uvelike probila zahvaljujući tome što se uz pomoć Butcha Viga odmakla od čudačke buke iz dana vucaranja po undergroundu – i umotala pjesme u radiofonični celofan; namćor Cobain se kasnije praktički ispričavao zbog 'Nevermindove' uglancane produkcije. Soundgarden su i nakon ateriranja u mainstream nastavili sa svojom Zep-Sabbath brijom, ali je njihov *daleko* najveći hit bio onaj u kojem su tu briju maksimalno smekšali. Sonic Youth su po prelasku na Geffen nastavili sve po starom, i prodali šipak.

Britpop je nastao na zasadama britanske indie-scene, ali po cijenu okretanja leđa te scene svim njenim eksperimentalnim porivima (My Bloody Valentine, Saint Etienne, Bark Psychosis...) u korist vraćanja na dobro utabane staze Beatlesa i Kinksa. Kroz drugu polovica devedesetih, američkim radijskim valovima je zajahala hrpa one-hit wondera koji su zvukom bacali na alternativu (Semisonic, Marcy Playground, Harvey Danger...) ali, za razliku od Nirvane i Soundgardena, i nisu baš stasali u tom okrilju; suvremeni ekvivalent je Owl City, koji je prošle godine pribilježio #1 s pjesmom frapantno nalik The Postal Service, ali bez grassroots-podrške zajednice što tako predano štuje taj jedan, jedini album TPS.


Utoliko je zanimljiv slučaj Foster the People, losanđeleskog indie-pop benda čija je 'Pumped Up Kicks', evo, treći tjedan zaredom na trećem mjestu Billboardovog Hot 100, liste koja rangira najprodavanije i najizvrćenije singlove u SAD.

Jest da takav razvoj događaja ne bi bio moguć da FtP nisu na major labelu, no oni ujedno i imaju autentične korijene u tlu indie-zajednice: 'Pumped Up Kicks' je dizala prašinu po blogovima još prije godinu dana, i za nju se prvo zakačio onaj segment publike koju bi se moglo šlampavo okarakterizirati kao 'electro-indie', dakle ekipa kojoj je uglavnom više stalo do Cut Copy i Yeasayera nego do Arcade Fire i The Nationala

Pjesma je kao stvorena za ljubitelje prvog albuma MGMT koji nisu blagonaklono dočekali izlete u psihodeliju na drugom, a ujedno i sa svojim zviždukanjem podsjeća na jedan od najvećih i najnjonjavijih indie-hitova iz recentne prošlosti ('Young Folks' Petera Bjorna & Johna), dok jedva razgovjetno mumljanje i lijeni groove pak bacaju na američku post-trip hop/(šatro) alternativu iz druge polovice devedesetih a la Cake ili Soul Coughing... Sve u svemu, 'Pumped Up Kicks' je svojedobna 'best of indie' kompilacija općih mjesta, ima ponešto za svakoga, a i ima jako zaraznu melodiju, pa s te strane njen uspjeh možda i nije neko pretjerano čudo.

Preostaje tek vidjeti je li 'Pumped Up Kicks' lasta koja čini novo proljeće, no Foster the People, i njima slični, u odnosu na velikane alternative osamdesetih imaju praktičniju startnu poziciju, a to je da ne moraju nužno smekšavati zvuk: on je najčešće sam po sebi dosta prijemčiv, i samo je pitanje koliko je u skladu s nekim širim zeitgeistom (jer nije Nirvana ubila hair-metal – čiji je bunar hitova bio presušio već godinu-dvije ranije - nego je široj publici hair-metal naprosto bio dosadio te se zaželjela nečeg novog). 


U Njemačkoj su, primjerice, Empire of the Sun krajem prošle godine dogurali do prvog mjesta nacionalne top-liste singlova – no tek nakon što se 'We Are the People' našla u Vodafonovoj TV-reklami; stilski identična 'Jona Vark' Gypsy & the Cat je na krilima Vivinih TV-džinglova dolepršala do 22. mjesta, ali već nakon četvrtog tjedna na listi počinje padati. U američkom topu 50 singlova, pak, osim 'Pumped Up Kicks' nema ničega što bi se moglo nazvati indiejem, ma koliko god da široku definiciju koristili. 

I ne miriše baš pretjerano na proljeće, ha? Možda i ne, ali se možemo isto tako i sjetiti kako je, naprimjer, još prije samo tri godine bilo nezamislivo da bi 4x4-dance mogao zavladati američkim popom. Svašta je moguće! Pa eto, kao što rekoh: tko zna, vidjet ćemo...

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu