POPFENOMENOLOGIJA

Godine prolaze, Vatra i dalje postoji

Objavljeno: 21.10.2011 09:20 / Tonći Kožul

Foto: Ostale fotografije musicshop.hr / musicshop.hr

Tonći je otvorio vatru po istoimenom domaćem bendu. Misli da je bend izuzetno pretenciozan, smetaju mu naslovi njihovih pjesama, ne vidi umjetničku vrijednost i, u svom stilu, argumentirano prigovara

Jedan od rijetkih Vatrinih talenata je taj da znaju svojim pjesmama pridjenuti imena iz kojih bi ste, da ne znate ništa o Vatri, pomislili da se radi o nekom zanimljivom bendu. Obično se na to samo podrugljivo podsmjehnem, no ovaj put se u meni nešto prelomilo – i kad sam na popisu pjesama s novog albuma ugledao frazu 'Vojska od terakote', došlo mi je da viknem: 'Dobro, pa ČIME vi točno mislite da ste zaradili PRAVO da svojim pjesama dajete TAKVE naslove?!'




Jer, vidite, prva dva albuma Vatre pošteno su popunjena s pjesmama posve generičkih naslova kao stvorenih za posve generičke hrvatske srednjostrujaške rock bendove: 'Tvoja ljubav', 'Probudi me', 'Vrati se', 'Između nas', 'Daleko je raj', daleko je inspiracija itd. Treći album donosi već neke odvažnije iskorake, s par naslova koji se sastoje samo od jedne imenice (opa, bato!), da bi zato od četvrtog nadalje pošandrcali i počeli se razbacivati s naslovima koji - barem na papiru, barem u odnosu na prethodne naslove - odaju bend koji je, kao, artistički sazrio i opušteno ušao u eksperimentalnu fazu ('Aritmija'! 'Mornarska majica'! 'Omerta'! 'Lak za nokte'!).


To djeluje nakaradno, s obzirom na to da se taj navodni pomak - baš i ne čuje...

Pretpostavljam da neki slično doživljavaju i Coldplay, kao bend koji je od pjesama s nepretencioznim naslovima a la 'Yellow' i Clocks' dogurao do albuma s naslovima tipa 'Viva la Vida or Death and All His Friends' i 'Xylo Myloto', koji je prisvojio Briana Ena za kućnog producenta te čiji frontmen kao inspiraciju za novi album navodi njujorške grafite iz sedamdesetih i njemački antinacistički pokret Bijela ruža... A da pritom i dalje ne zvuče bitno drugačije nego što su zvučali na početku karijere! Dok Vatra djeluje kao si umišlja da su Pipsi, Coldplay kao da si umišljaju da su Radiohead, iako kod i jednih i drugih progresivna pustolovnost pakiranja glazbe nije podjednako praćena i progresivnom pustolovnošću same glazbe.


Zašto onda mislim da Coldplay, za razliku od Vatre, u izvjesnoj mjeri je li zaradio pravo da se predstavlja zanimljivijima nego što jest? Pa eto, zato što mislim da – ma koliko im god mnogi prebacivali da su sinonim za bezličnu dosadu – Coldplay ipak jest postigao *nešto* zanimljivo, a to je da su, preuzevši ulogu U2 u generalnom poretku stvari, od njih otišli nekoliko koraka dalje u činjenju rocka za mase... Još manje rokerskim?




Naime, nisam neki fan U2 (blago rečeno!), ali im ne mogu poreći da su jedinstvena pojava u povijesti moderne glazbe. Prvenstveno zahvaljujući Edgeu, koji je našao načina da sazda stadionske himne ne od prašećih mucho-macho rifova, nego od blistavih slapova eterične gitarijade: poznata je izjava Pet Shop Boysa kako im je palo na pamet obraditi 'Where the Streets Have No Name' jer su im gitarske note originala zvučale kao da su posložene u digitalnom sequenceru.

Po sličnom principu operiraju i Coldplay, samo što kod njih nema niti mačističke ikonografije niti bluzerskih fetiša U2, a ni ritam-sekcija više ne igra neku značajnu ulogu. U2 su zvučali kao ljudi od krvi i mesa koji žele postati anđelima; Coldplay, sa svojom posve androginom i aseksualnom glazbom, *jesu* poput anđela. Netko je jednom rekao da Coldplay rade big room-trance s čisto rokerskim instrumentarijem, i mislim da to mahom pije vodu – što je očito kako iz malog milijuna plesnih stvari sa semplom klavira iz 'Clocksa', tako i iz prirodne lakoće s kojom su se njihova zadnja dva singla ugnijezdila u remiksima Swedish House Mafije i Fedde Le Granda.

Ako Coldplay i nisu pioniri MDMA-rocka, barem su u svojim putešesvijama nabasali na neku *novu*, intuitivniju varijantu MDMA-rocka – i stoga smatram da njihova formalna pretencioznost nije bez temelja.

No, gdje su zato - Vatrini temelji za pretencioznost? Jesu li oni donijeli ikakav dašak svježine na scenu? Kod Vatre ne čujem nikakav paradigmatski pomak, čak ni u odnosu na njihove prijašnje radove, a kamoli u odnosu na hrvatski rock općenito: meni to sve i dalje zvuči kao drugorazredni Urban. (Kao da i ovaj postojeći 'prvorazredni' nije već dovoljno naporan!)




Da je riječ o nekom ekvivalentnom mediokritetskom mainstream-rock bendu iz SAD (tipa, ne znam, 30 Seconds to Mars?), mogao bih još možda i oprostiti naslov poput 'Vojska od terakote' kao izliku da cimaju diskografsku kuću da im plati da odu snimiti spot u Kini, ili barem Tibetu, ta i ja bih učinio isto na njihovom mjestu! No kako je najviše čemu se jedna Vatra može nadati green screen...

'Pretencioznost' je jedan od najzlorabljenijih epiteta, svodeći se prečesto na opomenu bilo kome s ikakvim ambicijama da nikad ne zaboravi gdje mu je mjesto, i da ostane tamo. Stoga mi ide na živce kad se, recimo, Pipsima prigovara da su pretenciozni, iako sam katkad voljan oteti se dojmu da je posrijedi provincijska sitničavost i priznati da im neki predbacuju 'pretencioznost' jednostavno zato što – iskreno smatraju da Pipsi ciljaju dalje nego što im je realni artistički domet.

No opet, što god mislili o Pipsima, činjenica jest da se njihova pretencioznost se ne iscrpljuje *samo* u vizualnom identitetu i naslovima pjesama... Dok je pak Vatra, sa svojim pretencioznim naslovima iza kojih se krije kronično nepretenciozna glazba, rekla 'hop!' ne prije nego što je skočila, niti prije nego što je trapavo skočila i rasula se po podu - nego bez da je uopće skočila.

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu