Dan mrtvih mi je oduvijek bio jedan od onih blagdana koji mi nikako nisu 'sjeli'. Gledaš na televiziji snimke s groblja, ljudi daju nekakve tužne izjave, voditelji dnevnika obično namjeste ozbiljan, duboki glas i obavezno su u ekstra tamnim odijelima. Dobro, i inače nose tamne stvari, ali za Dan mrtvih ta tamna boja dobije još tamniju nijansu, valjda zbog onih dubokih, ozbiljnih glasova. Posebno me iritira kada voditelji dnevnika istaknu neki dio Hrvatske i kažu da je njima 'posebno teško'. Kao da smrt i gubitak bliske osobe ima veze s tim gdje živimo i u kakvim okolnostima smo ostali bez nekog. Uglavnom, te dvije potpuno neprimjerene riječi 'posebno teško' čujem i previše puta tih dana i ne razumijem da li ti ljudi shvaćaju da govore nešto čime vrijeđaju veliki broj ljudi ili samo čitaju s blesimetra kojeg smatraju svojim najboljim prijateljem, a mozak im je u međuvremenu otišao na godišnji.

Te dvije riječi se ponavljaju iz godine u godinu, isto kao i identične snimke tisuće popaljenih svijeća i lampaša, tone cvijeća, rijeke ljudi koje se slijevaju između nadgrobnih spomenika, cijele obitelji na okupu i naravno, neizbježne cvjećare među kojima ima gomila onih koji se cvijećem bave samo 1. studenog. Obzirom da ni inače ne volim velike gužve, na groblje sam otišla u nedjelju i pitala se da li zaista trebam otići, jer tijekom godine uvijek odem kad imam priliku pa mi je Dan mrtvih zapravo više nekakva parada nego blagdan.

Pompozno i bezosjećajno

Zadnji put sam na groblju bila prije dva i pol mjeseca, pa sam se ipak tamo zaputila, a izabrala sam nedjelju ujutro jer sam se nadala da u nedjelju još neće biti gužve, ali sam totalno krivo procijenila. Kada treba raditi cirkus, pokazati tobožnju brigu i ljubav, nema nam ravnih. Naravno da ima onih koji iskreno dolaze prvog studenog pokazati neko poštovanje onima kojih više nema, ali većina ipak zadovoljava formu. A najviše volim one koji pompozno ulaze u cvjećarnicu, naručuju najveći i najskuplji aranžman i onda važno vade karticu s kojom to plaćaju i nastoje da mi ostali primjetimo koliko su platili to cvijeće.

Ako to radi muškarac, onda plaća u kešu, ima kožnu jaknu, frizuru 'na teću', izgleda kao jedan seoski 'Jozo mafiozo', obično mu se jako žuri, a kad izvadi novce iz džepa vrlo često je to jedan podeblji bunt novca. Nek' se vidi da se ima, ako već nismo po velikom i skupom buketu skužili da 'se ima'. Ako to radi žena, onda plaća karticom, na sebi ima uglavnom ima neke krpice koje je vjerojatno platila malo više od većine žena njezinih godina, svježa frizura, malo razbarušena i dok čeka da joj se provuče kartica složi neku ozbiljnu facu, kao da joj je već pun kufer te 'spore' cvjećarice, a bogme i nas koji stojimo iza nje.

Kome se i što dokazuje?

No, što je uopće danas skupi cvjetni aranžman? Ja sam kupila dva buketa i dva lampaša, došlo me 260 kuna. Po mom skromnom mišljenju – previše love za nešto cvijeća i dvije svijeće koje su se vjerojatno već odavno ugasile. U utorak navečer sam gledala na televiziji prilog s groblja pa su pitali ljude misle li da blagdan Svih svetih iskomercijalizirao. Većina je rekla da misle da nije. Haaa???!!! Kad god odem na groblje, nigdje nikoga, ili da parafriziram onaj vic, nigdje žive duše.

Oko sebe uglavnom vidim uvenulo i usahnulo cvijeće, zapuštene aleje i spomenike koji propadaju. Ali, zato se na Dan mrtvih jedva probijam kroz gomilu ljudi koja tegli cvijeće kao da je ono jedino važno, kao da se njime nešto dokazuje. Svi sveti su jedini dan u godini kada ćete cvijeće platiti kao suho zlato i kada se najobičnije grane koje netko skupi na nekoj zapuštenoj livadi plaćaju 15 kuna po komadu. To je jedini dan u godini kada će mnogi taj jedini put u godini otići na groblje i pokušati se iskupiti skupim buketima. To je blagdan kojeg će političari bez grižnje savjesti iskoristiti za svoje političke poruke. Ne, to je blagdan koji uopće nije iskomercijaliziran. Meni se to valjda samo čini. Možda sam naprosto cjepidlaka.