KAVANSKI ĐIR

Kafićka zima

Objavljeno: 05.12.2011 13:06 / Andrija Škare

Foto: Ostale fotografije shutterstocvk / shutterstock

'Weather changes moods' pjevao je još davno Kurt Cobain, a Dino Šaran je to interpretirao kao 'Što čovjeku radi vrijeme, ljudi nisu stijene', pa je tako južina kojom je završio protekli tjedan nekima bila izrazito neugodna, dok su drugi po svojim Facebook profilima pisali ode proljeću koje je, eto, moguće i 13. u decembru (ili bilo kog drugog)

Pustimo Kurta, Šarana, Štulića, južinu i predivne prosinačke prizore kratkih rukava na ponekom hrabrijem prolazniku te ispijanja kava na terasama, činjenica je ipak da su dani sve kraći i hladniji i da je unatoč globalnom zatopljenju temperatura zraka toliko značajno iznad nule kako se bliži kraj godine više iznimka nego pravilo.

Ljudi se u ovo doba godine prirodno sve više okreću zatvorenim prostorima, grijanim zatvorenim prostorima, pa se tako umjesto druženja na otvorenom sve više druži po stanovima, kućama, garažama i kokošinjcima, a kafići su, manje-više, primorani okrenuti se svojoj zimskoj inkarnaciji i koristiti samo interijer. Okej, ima onih koji na terase instaliraju grijalice pa još postave i dekice za najupornije goste, ali iako se tako kava može popiti i vjerojatno vam se ništa neće dogoditi odlučite li se za takav potez, dosta je to daleko od pravog, proljetno-ljetnog, pijuckanja na terasi kada vas to što vjetar puše može uznemiriti jer vam je teško listati novine, ali vam iznenadni nalet sjeverca prilično sigurno neće priskrbiti upalu uha.

Terase

I stvarno, jedan od najljepših aspekata gradskog života je bogatstvo i šarenilo terasa čim malo zatopli, onaj posve mediteranski osjećaj da možeš sjesti i odmoriti gdje god ti padne na pamet, ona divna mogućnost da na svakome uglu možeš sresti nekoga, prijatelja ili poznanika koji će te pozvati da mu se pridružiš u ispijanju pića i onda ti dan skrene nekom putanjom koju nisi planirao i u toj spontanosti bude puno ljepote, ponekada i previše.

Krasan je i onaj trenutak kada polako počne padati mrak, a kavice se, kao čudom, pretvaraju u piva i vino i žamor postaje gotovo morski iako se odvija na suhom kontinentu četiristo ili više kilometara daleko od prilike za pošteno kupanje.

I onda, kada padne noć i kada možeš neometano krstariti od kavane do kavane, od terase do terase, nesputan suvišnom odjećom, neometan gubitkom vremena koji svlačenje i navlačenje te suvišne odjeće iziskuje, lagan kao prva razina Solitairea, cijelo vrijeme u potrazi za mjestom gdje ćeš sresti nekog koga ti je napeto sresti ili bez te želje, tek toliko, da mijenjaš pozicije samo zato što možeš jer na jednom mjestu postaje dosadno ako na njemu provedeš previše vremena.

Da, svega toga smo zimi lišeni. Nema. Znalo mi se dogoditi da se negdje u veljači zapitam jesu li moja kavanska sjećanja od prošloga ljeta stvarna ili sam sve to izmaštao jer te zime ponekada su toliko duge, sive i klaustrofobične da se proljeće koje bi nakon njih trebalo stići doima kao fatamorgana.

Zimska ugoda

Ima i zima u kafićima svojih prednosti. Ima nešto romantično, možda i gotovo poetski u skidanju šala, kape i rukavica i zamagljivanju naočala i pronalasku toplog i mirnog mjesta uz prozor. Taj osjećaj ušuškanosti zna zaista biti privlačan, a dodatne mu premaze miline daje miris cimeta i klinčića koji se u ponekom zimskom kafiću zna osjetiti i u trenutku kada ne rade kuhano vino, možda neki novi osvježivači zraka.

Mjesta na kojima se krijepiš pićem ne možeš mijenjati toliko brzo i toliko često, uostalom ne možeš ni biti siguran da ćeš tamo kamo si naumio krenuti pronaći mjesto, a onda će ispasti da si se bezveze smrzavao i trošio vrijeme pa moraš izabrati neku priručnu opciju koja rijetko kada bude zadovoljavajuća, ali zato mjesto na kojemu jesi možeš dobro i potpuno upoznati, možeš se saživjeti s njim. Možeš sjesti za šank iako to inače nikada ne radiš, možeš sam sebi mijenjati perspektivu, možeš pogledom koncentrirano pratiti konobara kako nekome radi toplu čokoladu, možeš pokušati shvatiti bi li ti mogao raditi taj posao.

Osim toga, svi ljudi koji se u zimsko doba nađu u nekom kafiću postaju si nekako bliži mada je to često samo osjećaj, samo vibra, te natruhe prisnosti i gotovo obiteljske atmosfere, kao da ste vi jedini preživjeli i kao da ono što vani pada nije snijeg ili kiša nego nešto puno opasnije, ubojitije od čega ste nekako uspjeli pobjeći pa sada, eto, treba malo i proslaviti taj uspješan bijeg, taj život.

Ljeta su protočna, zime su stisnute, ljeti upoznaš više ljudi, ali one koje upoznaš zimi upoznaš bolje, barem ako se ta upoznavanja događaju u kafićima.

Različiti ljudi imaju različite ukuse. Neki vole zimu i snijeg, drugi ljeto i plažu. I sve što te krajnosti podrazumijevaju. Ja sam mrvicu više ljetni tip iako se trudim pronaći ljepotu i u zimskim radostima, pa makar samo kao pasivni promatrač. Ne bih rekao da mi je zima privlačna, ali podnosim je, hrabro i bez žaljenja. Možda i zato što je zimi dosta čest onaj trenutak koji volim, trenutak otvaranja kavanskih vrata kada te iznutra zapahne mješavina mirisnih i zvučnih senzacija i brzo skeniraš tko je sve tu već pronašao svoje mjesto pa u času odlučuješ hoćeš li i sam biti dio te priče i hoćeš li baš tamo dočekati svoj spas od apokalipse.

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu