KAVANSKI ĐIR

Konobari - duše kafića

Objavljeno: 12.12.2011 08:53 / Andrija Škare

Foto: Ostale fotografije shutterstock / shutterstock

Konobari su duša svakoga kafića. Stalni gosti i kroneri za šankom su njegova pluća, običan, radni narod na kojega ipak otpada većina prometa je kralježnica, a gazda je, naravno, mozak

Ne funkcioniraju uvijek svi dijelovi tijela jednako dobro, zato neke birtije propadaju, a druge cvatu, no ima i onih koje opstaju bez obzira na poneku fizičku manjkavost. Opstaju zahvaljujući duši. Ima, razumije se, i onih kojima svi organi funkcioniraju savršeno, ali im je duša pokvarena.

Na stranu anatomsko-filozofske prispodobe, treba stvari pojednostavniti i reći odmah u glavu – konobari su čudna sorta. Jest, generaliziranje je opasno i nepotrebno i ista se stvar može izjaviti za liječnike, automehaničare i astronaute, ali s njima ne dolazite u kontakt svaki dan. Ako imate sreće.

U svom sam se kavanskom stažu nagledao svega, od studenata koji podebljavaju džeparac, preko ljudi koji su krenuli u konobarenje kao sezonci, ali su nakon pet godina shvatili da ta sezona nekako prokleto dugo traje i da se ono što se činilo kao usputni izvor prihoda pretvorilo u profesiju, pa sve do profesionalaca koji su se za taj posao i školovali. I iz svake je skupine bilo i dobrih i loših, to je jednostavno posao koji moraš voljeti da bi ga dobro radio, a hoćeš li ga voljeti ili ne, ovisi više o karakteru nego o obrazovanju, ali možda je još važnije razumjeti ga, a tu, eto, mnogi padaju na testu.

Divni i prijateljski nastrojeni konobari donose novine, tretiraju te s uvažavanjem, pristupaju ti sa smiješkom i znaju kada želiš komunicirati više od nužnog, a kada bi radije da te puste na miru, ali oni sada nisu zanimljivi. Jer ovih drugih ipak ima puno više.

Ne možeš tu staviti jaknu

Da, da, najčešća im je mana to da su bahati i bezobrazni. Da su nepristojni i otresiti, da ne znaju pristojno komunicirati i da se ponašaju kao da ste došli u kafić zbog njih.

Prilično bezazlen, ali i znakovit primjer dogodio se jednoga Božića prije koju godinu. Na tradicionalno piće sam s prijateljima otišao u jedan lijepo uređen, novootvoreni lokal mrvu izvan centra grada. Ušli smo unutra, skrili se od mećave koja je počinjala, tipično, jedan dan prekasno da bi se uživalo u bijelom Božiću i shvatili smo da osim nas nema nikoga. Samo lijepo odjeveni konobar koji bezvoljno gleda film na plazmi isključenog tona jer se, jasno je, mora čuti božićni glazbeni miks.

Skinuli smo jakne, odložili ih na stolce za susjednim stolom i naručili piće. Tiho smo i diskretno komentirali da njegov posao nije lagan i da je sigurno grozno biti sam na Božić i raditi i još k tome nemati posla, već biti osuđen na TV program, i to bez zvuka.

Kada nam je donio pića, rekao nam je, nimalo pristojno, da maknemo jakne sa stolaca i objesimo ih na vješalicu. Nevjerojatno. Kafić od stotinjak kvadrata u kojemu su samo tri gosta, a on nas tjera da stavimo jakne gdje on misli da treba.

Rekao sam mu da ćemo ih pomaknuti ako netko dođe pa ako mu bude smetalo, na što su se dvojica mojih prijatelja nervozno zacerekala, a on mi je odbrusio da ne može, da izvolimo odnijeti jakne na vješalicu, da su to pravila.

Više ne radimo

Drugom sam zgodom s prijateljem oko ponoći pijuckao u jednom kafiću. U jednom je času ušla grupica starijih tinejdžera, njih četvero, petoro, i dečki i cure, djelovali su pristojno i trijezno, ne kao netko tko bi radio probleme. Kada su htjeli sjesti, konobar im je ledenim, gotovo prijetećim glasom objasnio da nemaju vremena za piće jer rade samo do dvanaest.

Suluda laž, na vratima kafića piše da radi do jedan, a i prijatelj i ja smo ostali još sat, a možda i više, s time da nas nijednom gestom nije pokušavao požuriti. Koliko god nam je to u tom trenutku godilo jer smo se, smiješno, na neki način osjetili povlaštenima, brzo smo zaključili da je taj konobar sve krivo shvatio. Zašto mi možemo biti tamo, a oni ne? Ne bi li, barem u birtijama, svi trebali biti jednaki?

Izgleda da se njemu jednostavno nije dalo raditi i slušati mladenačke priče pa je mislio da je otpiliti ih potpuno legitiman postupak.

Incidenti

Da, ove priče su vrlo benigne i svi su vjerojatno doživjeli i sto puta gore stvari. Čuo sam i vidio svašta, od pljuvanja u piće do ignoriranja gostiju, pa čak i fizičkog sukoba s njima. S time da treba uvažiti to što neki kada naruče kavu s hladnim mlijekom, a dobiju je s toplim, smatraju neprihvatljivim ponašanjem konobara. Pa ne bi valjda specificirali kakvo mlijeko hoće da im je svejedno!

Gost ima pravo naručiti što želi, a konobar bi tu želju trebao ispuniti. Kraj priče.

Trudim se razumjeti ih, susreću se oni svakodnevno sa svakakvim čudacima i luđacima, s ljudima koji se u kafićima ne znaju ponašati i s raznoraznim sumanutim narudžbama, i vjerujem da im nije lako, ali onda opet, tko kaže da meni jest?

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu