POPFENOMENOLOGIJA

Rock za odrasle

Objavljeno: 16.12.2011 09:00 / Tonći Kožul

Foto: Ostale fotografije shutterstock / shutterstock

Volite rock, a i dalje ste voljni i željni pratiti novu glazbu. Što vam u tom slučaju preostaje?

Dobrano smo zagazili u prosinac, što će ga reći da je većina renomiranih svjetskih glazbenih medija dosad ili objavila svoje godišnje liste naj albuma, ili je izlistavanje upravo u tijeku. I dok liste naj singlova godine glazbenim kritičarima i redakcijama pružaju priliku da pokažu da katkad cijene iste stvari kao i svekoliki puk (ove godine tu funkciju uglavnom upražnjavaju 'Rolling in the Deep'/'Someone Like You' i 'Video Games'), liste albuma i dalje služe cementiranju percepcije glazbenih kritičara kao kaste odnarođenih čudaka. A ono što je zanimljivo je da su već poduže vrijeme... Odnarođeni na uglavnom *isti način*.

Naime, kao što se može vidjeti iz Metacriticovog tekućeg zbroja dosad objavljenih lista, imena koja se pojavljuju najčešće te na najvišim pozicijama su imena koja pripadaju žanrovskom teritoriju koji obično nazivamo – indie. A od onoga što obično nazivamo drukčije, na Metacriticovoj zbrojnoj listi osim neizbježne Adele imamo još i: Metronomy (electro-pop s mlitavim indie-vokalom), Kanyea Westa (miljenik kritike i indie-publike), The Weeknd (introvertirani R&B s indie-senzibilitetom), M83 (sanjiva indie-friendly elektronika), Shabazz Palaces (eksperimentalni hip hop na legendarnoj indie-etiketi Sub Pop)... Nema što, pravo bogatstvo ukusa i sukusa!

Ista priča pratila je i liste naj albuma proteklih godina, i s time glazbena kritika u globalu kao da želi poručiti da živimo u eri u kojoj je malo što izvan domene indie-rocka - te glazbe koja dijeli njegove vrijednosti - vrijedno pažnje.

Poruka bi možda imala težinu da svaki glazbeni kritičar prati širok raspon glazbe, pa su odredili da je to i to najbolje, i ako je 'to i to' već godinama jedno te isto, a jebiga, što sad... Međutim, kad pratim o čemu se sve piše iz tjedna u tjedan, mjeseca u mjesec, godine u godinu, ja imam dojam kao da većina kritičara godišnje posluša većinom iste albume iz istog fonda od par stotina naslova! Što je dijelom posljedica toga da su neki diskografi promotivno spretniji od drugih, dijelom rezultat urođene ljudske tendencije da budemo leminzi ('Vidim da svi nešto spominju tog Josha Pearsona/Wild Beasts/itd, pa ajde da vidim oko čega se digla tolika halabuka'), ali je ponajprije rezultat afiniteta glazbene kritike – koja je desetljećima čvrsto, dominantno pro-rokerska.

Što očekivati?

I ako uzmemo u obzir tu stavku, te dodamo činjenicu da su glazbeni kritičari mahom odrasli ljudi ('odrasli' = nešto što muškarci postanu u nekom trenutku u dvadesetim godinama svog života, recimo to tako?), onda se može postaviti pitanje – ta za što *drugo* od nove rock-muzike uopće i možemo očekivati da bi glasali?

Strani mainstream rock? S izborom svedenim na enti val kopija grungea (koji ne privlači uglavnom više nikoga osim anonimnih američkih masa) i enti val kopija Coldplaya (koji ne privlači uglavnom više nikoga osim radijskih urednika)... To baš i nije neki izbor. Korijenski blues/hard-rock/nešto slično tog tipa? Nije problem naći mjesto u gradu gdje se može čuti takva svirka, ali je već malo teže naći nekoga tko to voli, a da nije prijatelj ili rodbina benda.

Moderni komercijalni country? Da, tamo danas živi duh mainstream rocka osamdesetih, ali većina rokera i dalje ne može prijeći preko countryjevih žanrovskih manirizama. Punk-pop/emo/screamo/metalcore/nešto peto što je možda i popularnije od svega toga skupa ali ja nemam pojma jer sam prestar? Pa, cijela priča oko rocka se jest zakotrljala od toga da je to divlja i bučna muzika za mlade, ali negdje tamo nakon smiraja izvornog vala grungea se uvriježilo nepisano pravilo da se energija i uzbuđenja prepuštaju tinejdžerima, dok 'starci' prelaze na nešto ipak malo smirenije... Uostalom, tinejdžersku muziku ne zovemo tako samo zato što je slušaju tinejdžeri, nego i zato što se često obraća upravo njima i progovara o njihovim problemima, ne o problemima odraslih.

Dva moguća smjera 

Sve u svemu, većina rokera danas, kad odrastu, dođu do raskrižja što vodi u dva smjera: ili će okrenuti leđa novoj glazbi (izuzev onoga kad povremeno bace uho na neko novo Hladno pivo ili TBF) ili će slušati - ili barem probati slušati - indie-rock. Jer ima tu ponešto za svakoga: ima ga korijenskog (Bon Iver, Fleet Foxes), ima ga kontemplativnog (Feist, St. Vincent), ima ga razigrano eksperimentalnog (tUnE-yArDs, Peaking Lights), ima ga čak i u obliku poštene deračine (Fucked Up, Pissed Jeans); ima ga, zapravo, u toliko puno različitih varijanti da je upitno koliko ima smisla to sve stavljati pod isti kišobran! A ako i bi, onda bi možda bilo prikladnije kišobran preimenovati u... Rock za odrasle?

Jedina stvar što u ovom trenutku taj kišobran čini opipljivim je - sastav publike pod njim, koja se pretežno sastoji od studenata i onih koji su to bili. Kako se okoštava društveni obrazac po kojem obrazovani ljudi nalaze sebe u indieju, tako i sve češće čujem i čitam napade na indie od strane rokera svih boja i vrsta kojima se nimalo ne sviđa taj 'vrli novi svijet'... Nije ni čudo, kad im se sve manje nudi neka prihvatljiva alternativa – a da nije, jelte, 'alternativa' kao sad već pomalo arhaični sinonim za 'indie'.

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu