INTERVJU

'Umjetnost je beskorisna. Zato je i dobra'

Objavljeno: 19.12.2011 10:00 / Ante Vukorepa

Foto: Ostale fotografije ante vukorepa / ante vukorepa

Haseeb Ahmed. Amerikanac iz Ohija, pakistanskog porijekla, na radu u Nizozemskoj. Konceptualni umjetnik, kunsthistoričar i geek. Zagovornik marksizma i ljevičarskog preporoda. Jedan od devet ljudi koji su, od svih mjesta, titulu iz umjetnosti stekli na MIT-ju, bastionu znanosti i svega neumjetničkog. Drugim riječima, krajnje zanimljiva osoba

U zagrebačkom klubu Mama nedavno je održao predavanje o svojim projektima na MIT-ju te srazu umjetnosti i znanosti općenito. Iako su mu povijest umjetnosti i istraživačka umjetnost primarne teme, teško da ćete naći temu o kojoj Haseeb nije u stanju reći koju pametnu. Makeri, 3D pisači, open source arhitektura, potrošačko društvo, aeronautika i društvena uređenja budućnosti tek su neke od tema o kojima smo s njim popričali.

Počnimo s onim što vam je, ako smo dobro percipirali, glavno područje interesa - produkcija znanja u umjetnosti. Što je točno 'umjetnost kao istraživanje' (art as research) i što taj pojam uključuje?

Umjetnost zasnovana na istraživanju često uključuje dugoročne produkcije. Umjetnik je i administrator i vizionar istovremeno - otprilike kao producent i režiser filma istovremeno. Predmeti istraživanja na znanosti zasnovane umjetnosti obično se nalaze onkraj umjetničkih konvencija, u širem području društvenog života i njegovih produkata. Zbog toga je ovakva vrsta umjetnosti obično kolaborativne prirode, a njezini opipljivi rezultati čine svojevrstan papirnati trag - fragmente koji preostaju od izvornog procesa istraživanja, provedenog za potrebe projekta. I projekt se pritom ne može svesti na tek neki od tih fragmenata.

Ova se vrsta umjetnosti razvila pred kojih dvadesetak godina, iz društveno involuiranih umjetničkih praksi i u Nizozemskoj je pod državnim sponzorstvom. Često pada žrtvom birokratizacije jer research based umjetnici imaju tendenciju puno pisati (otud pojava doktorskih programa iz umjetnosti). Međutim, ona umjetniku istovremeno daje i slobodu da se posveti kompleksnošću sve specijaliziranije prirode svijeta koji nastanjujemo, i to koristeći baš one resurse kojima se taj svijet proizvodi.

Za vrijeme svojeg boravka na MIT-ju dosta ste istraživali upetljanost vojske na svijet znanosti u toj ustanovi te više nego jednom pokušali umjetnošću skrenuti pozornost na tu upetljanost…

Zapravo me nije toliko zanimalo skretanje pozornosti na petljanje vojske SAD u MIT. Više sam bio zainteresiran za stvaranje poremećaja u strukturi koja je tu upetljanost omogućavala - strukturi koja je duboko integrirana u edukacijsko-industrijsko-vojni kompleks. Posvetiti se samo krajnjem proizvodu - oružju - značilo bi potpuno neshvaćanje pravog stanja. Mnogi umjetnici, teoretičari i kritičari upadaju u tu zamku.

Projektima u MIT-jevom Laboratoriju za umjetnu inteligenciju, zračnom tunelu braće Wright i muzeju MIT-ja, koristio sam iste one alate, znanje, pa čak i osoblje, koji se koriste ili su se koristili za proizvodnju oružja, u svrhu produkcije umjetnosti - umjesto proizvodnje ili prikupljanja tehničkog znanja. Naravno da tim mojim 'disrupcijama' nisam mislio doslovce blokirati napredak projekata koje je sponzorirala vojska. Htio sam samo stvoriti blokadu koja će čitavu aparaturu učiniti vidljivom, pa makar na kratko.

Možemo li umjetnost smatrati savješću znanosti? I koristiti je kao takvu?

Tradicionalist sam: ne smatram da se umjetnost može koristiti za išta. Štoviše, jedino radikalno svojstvo koje umjetnost ima jest njezina beskorisnost. Ta beskorisnost joj podaruje poseban status dobra, poput bilo kojeg drugog u svijetu materijalnih dobara, uključujući i ono krajnje - ljude.

Umjetnost nema pretpostavljenu formu. Svaki je objekt jedinstven i zbog toga je u stanju otkriti način na koji dobra dobivaju vrijednost kroz rad treće strane. To uključuje i znanstvenu produkciju, odnosno znanje kao robu ili dobro.

Što se mene tiče, što bliže umjetnost priđe znanstvenoj i industrijskoj proizvodnji, a da pritom zadrži svoju beskorisnost, to je sposobnija kritizirati tu istu proizvodnju. U kontekstu MIT-ja, problem se svodi na sljedeće: kako konstruirati umjetnički rad koji ima dovoljnu brzinu bijega da napusti orbitu Instituta. Ako je ne postigne, ostat će zarobljena na MIT-ju, gdje - iako kritična - reprezentira tek savjest i kolektivni osjećaj krivnje. Ako uopće ima neku svrhu, jer većina takvih djela završi odbačena i zaboravljena.

Tijekom vašeg predavanja u MaMi, više ste puta za subjekte korištene u vašim projektima rekli: 'Naravno, MIT je zaboravio da je ovo ikad napravio.'

Da, primijetio sam to dok sam s muzejem MIT-ja radio na djelu 'Deadalus: Holding Pattern/Problem', za potrebe inauguracije nove zgrade MIT Media Laba. U arhivama Muzeja pronašao sam gomilu fragmenata nekad revolucionarnih istraživanja. U djelu sam, na primjer, iskoristio krilo Monarcha B, aviona na ljudski pogon proizvedenog 1985. godine. Aviona koji je bio posve funkcionalan i omogućavao duge letove na ljudski pogon, prije 26 godina!

Slobodni let vječiti je san ljudskog roda. Taj san je, dakle, ostvaren pred 26 godina, a mi danas i dalje nemamo avione na ljudski pogon dostupne amaterima ili entuzijastima. Ili bilo kome. Umjesto toga, nakon što je istraživanje završeno i napisano je par znanstvenih radova, avion je izložen i onda ostavljen da trune u arhivi Muzeja. Velika većina tehničkog znanja proizvedenog na MIT-ju završi na isti način - ostatak odlazi izravno u industrijsku primjenu. A tek mali djelić je rezerviran za odnose s javnošću i zemlje trećeg svijeta.

To je tek jedan primjer koji sam osobno iskusio, ali princip je univerzalan. U instituciji u kojoj su edukacijski, vojni i industrijski interesi međusobno zapetljani, proizvedeno je znanje de facto zatvoreno i u privatnom vlasništvu. Znanje jest otvoreno, ali samo unutar granica instituta. A istovremeno se izdaje pod mandatom 'dobrobiti za čovječanstvo'.

Koliko kolektivnog pamćenja institucija poput MIT-ja ili bilo koje drugo zdanje posvećeno znanosti i znanju uopće može imati? Obzirom da je sama njezina jezgra koncipirana na beskrajnom protoku lica, mozgova i projekata?

Ovisi o tome na što pod 'kolektivnim pamćenjem' mislite. Predsjednica MIT-ja, Susan Hockfield, nam je na promociji održala prilično jasan govor. Ona je to ovako formulirala: institut nudi elitnu edukaciju koja unapređuje studente i čini ih velikima - i to je ono što oni zadržavaju kad institut napuste. Ono što ostaje jest, međutim, institut. On je izvorište svakog budućeg individualnog postignuća. Institut apsorbira sav rad nastao u njemu i nakon njega. Dobro je nemati nikakvih iluzija o ovome i instrumentalizirati institut što je više moguće.

S obzirom na to da je riječ o tehničkom institutu, on pretpostavlja stalan napredak - stalno proizvodi ono što tek dolazi. Nalazi se ispred statusa civilne, ali i vojne tehnologije i koristi svoju prošlost i pamćenje na dva načina: kao arhivski resurs za datamining i za izgradnju svojevrsnog osjećaja tradicije vječitog pomaka unaprijed.

Da s MIT-ja konačno prijeđemo na druge teme… Više ste puta spomenuli osobni interes za letenjem i aeronautikom. Štoviše, jedan od vaših nedavnih projekata se izravno toga ticao. Možete li nam reći štogod više o tome?

U pravu ste, jako me zanima let, i to na više načina. Kao kunsthistorijski okvir mog rada, let je izravna poveznica s avangardom ruskog konstruktivističkog i talijanskog futurističkog pokreta s početka prošlog stoljeća. To su mi dvije jako važne putanje. Na ta je dva pokreta izravno djelovao razvoj balistike koji je rekonfigurirao osjećaj za prostor i perspektivu.

Projekt koji ste spomenuli, modelarski aerodrom (Skowhegan Regional Airport 2010, Maine, US), rezultat je mojeg zanimanja za način na koji modelar, odnosno pilot na zemlji, distribuira svoj osjetilni aparat na model aviona. Kad letite, u zraku stalno tražite zapuhe toplog zraka, koji avion (jedrilicu, op. a.) nose gore. Te sitne promjene u zračnim strujanjima, na posve visceralan način, mogu osjetiti i piloti-modelari na zemlji. Htio sam istražiti i nastaviti raditi na toj ideji distribuiranog ili umreženog osjetilnog aparata i načina na koje ruši barijere fizičkog prostora i granica ljudskog tijela.

To je istovremeno i prvi projekt na kojem sam radio nakon MIT-ja. Htio sam, među ostalim, vidjeti kako razmjena tehničkog znanja funkcionira van institucije. Intenzivno sam surađivao sa 86-godišnjim samoukim inženjerom i njegovim modelarskim klubom (Madison County RC Airplane Club).

Komercijalni zračni transport me također jako zanima. U potpunosti sam zanesen tim trenutkom zastoja u putničkoj kabini aviona - krećete se kroz prostor, ne krećući se kroz prostor. Velik broj ideja za nove radove dobivam upravo u tim trenucima. Kao da se do nekih ideja može doći isključivo dok se krećete pri određenim brzinama i na određenim visinama.

Konačno, uz rizik da svoj interes svedem na crticu u biografiji, odrastao sam u Toledu, Ohiu, a većina moje proširene obitelji živi u Peshawaru, u Pakistanu. Odlazili smo im u posjet svakih dvije-tri godine. Svaki put kad bih sletio u Lahore ili Islamabad, ponovno bih započeo život koji je bio moj, ali imao vrlo malo poveznica sa životom koji sam živio u SAD-u. Mislim da je i ta mogućnost vođenja istovremenih, ali udaljenih života imala velikog utjecaja na mene.

Nakon što su dugo bile uglavnom rezervirane za vojnu primjenu, bespilotne letjelice - pogotovo quad-copteri - odjednom su značajan dio svijeta makera i hobista. Štoviše, odnedavno su počeli postajati i alati, pa čak i akteri u svijetu umjetnosti. Jeste li fascinirani njima koliko i mi? I planirate li ih, možda, koristiti u nekom od svojih projekata?

Da, u zadnje me vrijeme privlači zajednica quad-copter entuzijasta - nadam se da ću u suradnji s UAV (unmanned aerial vehicle, op.a.) entuzijastima uskoro producirati rad zasnovan na daljinskim osjetilima. Sa zajednicom UAV entuzijasta upoznao sam se kroz njezine aktivne članove iz FabLaba na Tehničkom sveučilištu u Aachenu, u Njemačkoj, nedaleko od mjesta na kojem radim (Maastricht, Nizozemska). Razvili su vrlo sofisticiranu bespilotnu video-platformu. Još je u ranim stadijima razvoja, što znači da ću svoj primjerak morati izraditi sam i razviti stalnu prisutnost na njihovom IRC kanalu, kako bih dobio podršku zajednice.

Kad smo kod Makerskog pokreta i hip tehnologija u umjetnosti, možete li komentirati kako su rapid prototyping tehnologije, poput 3D pisača, ali i open hardware pokret promijenili svijet umjetnosti i znanosti?

Spomenute tehnologije stvarno jesu hipsteraj, ali ih svejedno volim. Stalno su pod pritiskom hypea mas-medija, pogotovo 3D pisači, koji se spominju kao nova i revolucionarna tehnologija u skoro svakom relevantnom članku izdanom u zadnjih 10 godina. Mogućnost 'stvaranja biločega' i demokratizacija proizvodnje koju ispis proizvoda na kućnom stolu donosi je uzbudljiva. Ali nitko ne razmišlja o sljedećem koraku: 'Sad kad bilo tko može napraviti bilo što - što bismo trebali raditi?' Umjetnici se gotovo uopće ne miješaju u sve te projekte, zbog čega su oni u potpunosti prepušteni inženjerima. Koje zanima usavršavanje stroja samog.

'Hello World' uvijek zvuči kao glas iz budućnosti. U radu s ovakvim open source tehnologijama, svaki umjetnik mora se pozabaviti s tim futurom kao dijelom svoje materijalnosti. Ja to pokušavam proizvodeći objekte koji su translacija izgubljenih zanata, konkretno, ornamenata muqarna iz islamske arhitekture 10. stoljeća.

ante vukorepa 

Open source projekti poput Ultimakera, RepRapa (u koji sam involuiran) i MakerBota snažno su uznapredovali prema statusu industrijskih standarda. I cijenom postaju sve prihvatljiviji. Svi pucaju na sveti gral tehnologije 3D ispisa - samoreplikaciju. Visokorezolucijski 3D printer Juniora Velosa (http://3dhomemade.blogspot.com/), koji koristi polimerizaciju UV zrakama, na putu je da uništi industriju. I ja to željno čekam.

Najzanimljiviji aspect čitave priče su, međutim, sučelja koja zajednica stvara, poput RepRap wikija, a pogotovo Thingiversea. Thingiverse je forum i repozitorij 3D objekata (u .stl formatu), iz kojeg je bilo koji objekt moguće skinuti te potom izravno ispisati. To je pravi i opipljivi korak prema makerskoj utopiji.

Jesu li makeri umjetnici? I jesu li umjetnici makeri (i jesu li to bili puno prije nego je pojam 'maker' ušao u mainstream)?

Po mom iskustvu, postoji jedna duboka dinstikcija između te dvije kategorije, iako dijele puno na razini vještina i produkcije. Takozvani makeri uglavnom su više zainteresirani za stroj nego za ono što stroj proizvodi. Umjetnici su u potpunosti preokupirani umjetninom, koja nastavlja postojati neovisno o umjetniku jednom kad je dovršena.

Priroda moderne umjetnosti danas tu granicu postavlja na ono što je umjetnik u stanju stvoriti kao individua. Jer umjetnici nikad ne mogu u potpunosti sudjelovati u projektima koji su veći od njih samih. To je izvorište umjetničke slobode i, istovremeno, izvorište njezinih ograničenja.

U svojoj ste prezentaciji pokazali i neke umjetničke projekte velikih razmjera, poput sky arta Otta Pienea i postavili pitanje: 'Zašto bi projekti velikih razmjera bili ograničeni na arhitekturu i druge industrijske poduhvate?' Percipirate li arhitekturu kao umjetnost? I može li arhitektura producirati znanje?

Ono što bih volio vidjeti jest da umjetnost dobije iste resurse kao bilo koji obični industrijski ili arhitektonski projekt. Trenutno tek neki rijetki umjetnici imaju privilegiju raditi na toj razini, ali ih je globalno vrlo malo i radovi su im ograničeni na javne optičke spektakle (npr. Anish Kapoor i Olafur Elliasson). Arhitekti često misle da umjetnost nema svrhe van njezine izvorne dekorativne funkcije, kad su zgrade u pitanju. Evo jednog primjera - program '1 % for art' u SAD, koji iz budžeta za izgradnju zgrada izdvaja jedan posto za umjetnost na lokaciji.

Protomodernistički arhitekt Adolf Loos (1837-1933) rekao je da su jedine kategorije arhitekture s cross-overom u umjetnost grobnica i spomenik. Danas, u 2011, rekao bih da njegova opservacija i dalje stoji. Samo grobnica i spomenik imaju isključivo reprezentativnu svrhu. Nemaju strukturalnu ili, bitnije, programatsku nužnost koju imaju kuća ili garaža, na primjer.

S obzirom na to da umjetnost mora ostati slobodna od vanjskih ograničenja, arhitektonski radovi ne mogu biti umjetnički radovi. To ne znači da polja umjetnosti i arhitekture, razvijajući se u izolaciji, ne mogu jedno drugom ponuditi puno toga. Ja često radim u arhitektonskim razmjerima jer mi to omogućava da izbjegnem fokus na bilo koji pojedinačni objekt.

Kad smo kod arhitekture, jeste li čuli za WikiHouse?

Nisam, ali sam se i prije susretao s projektima CNC kuća - na primjer, onima na kojima su u MIT-jevom odjelu za arhitekturu radili Larry Sass i njegovi studenti. Rezultat tog projekta bili su prototipovi za rekonstrukciju New Orleansa nakon što ga je poharala Katrina.

Ako ikakvih, o takvim projektima imam samo riječi kritike za koje smatram da ih mogu pogurnuti naprijed. Svi ti projekti ispunjavaju samo jednu polovicu jednadžbe potrebne za doista održivo rješenje - ideja open source arhitekture je atraktivna i, doista, iverica i CNC glodalice mogu se implementirati i dostaviti bilo gdje i u bilo koju zajednicu.

A sad evo dijela koji su preskočili. Recimo da svatko može dizajnirati i sagraditi svoju kuću. Tko to doista želi? Koliko je ljudi doista u stanju dizajnirati vlastitu kuću bez ikakvog prethodnog iskustva u radu u tim razmjerima i veličinama?

Najteži problem u arhitekturi je, prema mojem iskustvu, producirati plan na komadu papira formata A0 i doista shvatiti da svaki centimetar predstavlja (recimo) 10 metara. Ta sposobnost mentalne percepcije prostora je naučena vještina kojoj vas nijedan 3D program ne može naučiti.

Druga kritika koju imam jest da, za razliku od mišljenja mnogih svojih kolega u open hardware zajednici, mislim da su prefabrikacija i automatizacija kroz specijalizirane profesionalce zapravo ispravan put. To nam omogućuje podjelu rada koja oslobađa individualce, uključujući specijaliste, da istražuju druge mogućnosti. Umjesto da ništa ne rade nego dizajniraju i konstruiraju čitav svoj život.

Caveat na ovo jest da je taj emancipatoran efekt specijalizacije moguć samo u sustavu proizvodnje koji se ne oslanja na radnu teoriju vrijednosti i proizvodnju viška vrijednosti. Drugim riječima, to je pravi sustav za svijet poslije kapitalizma. To je politička utopija za koju bi se trebala boriti ljevica, a ne materijalna utopija koju bi polako trebali realizirati makeri, dok se suočavaju s činjenicom da ne želi baš svatko dizajnirati i sagraditi vlastitu kuću. I da nema ničeg lošeg u tome.

Ali da bih jako volio dizajnirati i sagraditi svoju wiki-kuću… Bih.

Gdje je i postoji li granica između moderne umjetnosti i moderne tehnologije? I industrijske manufakture i umjetničke manufakture danas?

To je upravo ono što pokušavam locirati.

Prateći nit natrag od surealizma do sadašnjosti, granica je između 'umjetnosti i svakodnevice'. Ali mislim da je važnije naći granicu između 'umjetnosti i industrije'. To je linija koju možemo povući skroz do ruskih konstruktivista i pet godina koje su uslijedile nakon Oktobarske revolucije.

Kad kažem 'industrija', mislim na tehničku konzistenciju potrebnu za masovnu proizvodnju. Industrija potiče tehničku i formalnu slobodu, ali istovremeno potiče i sredstva kojima industrija samu sebe ograničava. A baš ta konzistencija je ono što vidimo u masovno-proizvedenom svijetu oko nas.

Mislim da bi se umjetnost, kako bi adekvatno ustanovila materijalne uvjete svojeg trenutnog stanja, prvo morala locirati na razini današnje industrije.

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu