POPFENOMENOLOGIJA

Nema bijega od YU-rocka

Objavljeno: 06.01.2012 10:30 / Tonći Kožul

Foto: Ostale fotografije Shutterstock / Shutterstock

OK, vjerojatno ima bijega ako ste malo mlađi, no za starudiju...

Olakotna okolnost kod dosta muzike koja mi je loša je ta da se, nakon nekog vremena, s njom više neću morati suočavati – jerbo će uglavnom ispasti iz uporabe. Iznimka su, naravno, veliki hitovi koji nastavljaju živjeti i nakon što im je istekao nominalni rok trajanja, mahom raspodijeljeni po limbovima trash-slušaona (sve što je imalo prizemno) i radijskih valova (sve ostalo); trash-slušaone je lako izbjeći – ali radio već malo teže, tako da od koječega ipak nisam pošteđen.

Međutim, domaći eter ima i jednu bitnu karakteristiku – načelno negativnu, no u ovom slučaju pozitivnu – a to je da se mahom izbjegava vrtnja srpske glazbe, tako da sam, ako ništa drugo, barem pošteđen srpske glazbe koja mi je loša! Samo što, avaj, postoje i druge stvari osim radija. Postoji recimo i to nešto što se zove društveni život, i tu sam po pitanju srpskog i YU-rocka općenito... nagrabusio.

Konkretno, mislim na tulume! Ako izađem u neki klub, izlazim zato što želim slušati takvu i takvu muziku; ako odem na tulum, odem zato što se želim družiti s tim i tim ljudima, i muzika mi je tu sporedna stavka (mislim, ako mi bude pasala, super, ako ne – nema veze). Klupske večeri primarno okupljaju ljude kojima je zajednička ljubav prema određenim zvukovima, a tulumi okupljaju ljude kojima je manje-više jedino zajedničko to što se znaju pa u većini slučajeva ni ne možeš očekivati da će na tulumima svirati išta više od nekog najbazičnijeg zajedničkog nazivnika.

Različite društvene sfere imaju različite najbazičnije zajedničke nazivnike, a što se tiče sfera u kojima ja obitavam... Znate onaj mit prema kojem se svi kod nas prave neki urbani i seru po cajkama, a onda kad se napiju, bacaju čaše na pod i ruke u zrak na 'Mišo moj' i 'Kafanu na Balkanu'? E pa, ja ne znam praktički nijednog takvog čovjeka (šmrc!). Ljudi s kojima se najčešće družim (uglavnom neka malo starija ekipa, je l') vole svakakvu muziku i vole pijani čuti svakakvu muziku, ali kada ih se skupi na jednom mjestu – najmanji zajednički nazivnik se obično svede na YU-rock, tako da je to nešto čega sam se u životu, htio-ne htio, naslušao po raznoraznim tulumima i društvenim prigodama.

Žilavi YU-rock hitovi

'Maljčiki' Idola za mene su ultimativno oličenje YU-rocka za tulume, debilana koja obično označava službeni početak YU-bloka i/ili prešaltavanje u višu tulumsku brzinu; ne 'debilana' u smislu da su ljudi koji to slušaju debili (jer nisu!), nego na način na koji su i 'Thunderstruck', 'Rockafeller Skank' ili 'Party Rock Anthem' debilane: to je muzika ne samo za otkačiti i glupirati se, nego i u sebi ima nešto sirovo, životinjski bazično što poziva da se glupiranje odvede na novu razinu.

Jest da je ska + jugo-budničarenje kombinacija od koje se meni osobno diže kosa na glavi ('E, ljudi, a da napravimo superčovjeka od DNA Zdravka Mamića i Adolfa Hitlera? SJAJNA IDEJA!!!'), i da mi padne mrak na oči čim čujem prve taktove, ali isto tako moram i skinuti kapu Idolima što njihova tulumska himna, koliko god da se izlizala, i tri desetljeća kasnije uspijeva zadržati barem nešto od svoje izvorne efektnosti, što definitivno nije mala stvar. (A da ne spominjem tek 'Ne spavaj mala moja muzika dok svira', ih!)

Međutim, žilavost kanonskih hitova YU-rocka je ujedno i njihovo prokletstvo... To jest, točnije rečeno, prokletstvo je glazbenih zajedničkih nazivnika općenito, čiji se fond u pravilu jako, jako sporo mijenja i osvježava. Tu više nije čak ni riječ o tome sviđa li mi se neka stvar ili ne: prezirao bih ja i 'Rockafeller Skank' da sam joj bio kontinuirano izložen u zadnjih desetak godina, prezirao bih i 'Party Rock Anthem' kad bi me nastavila zaskakati idućih desetak...

Kao što rekoh, nije to sve nešto posebno strašno: ne idem na tulume svaki dan (pa ni svaki mjesec!), glavno mi je da se na tulumima družim s frendovima i upoznajem sa zanimljivim ljudima i to je jedino što je u toj priči bitno. Jest da bih volio da mojoj generaciji – ili barem profilu ljudi s kojima se družim - najmanji zajednički nazivnik nije muzika iz države koja se raspala prije dvadeset godina... No opet, da nije to – bila bi samo neka druga muzika koja bi se isto vrtila iznova i iznova, iz tuluma u tulum, iz godine u godinu, ne potičući me više ni na što drugo osim na razmišljanje kako 'izdržavanje testa vremena' – i nije nužno vrlina.

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu