POPFENOMENOLOGIJA

Krankšvester i hip hop općenito

Objavljeno: 13.01.2012 10:19 / Tonći Kožul

Foto: Promo fotografije Krankšvester / Krankšvester

Domaći hip hop uglavnom se svodi ili na zezanje ili na sumorno secirane društvene zbilje. Je li Krankšvester uspio naći neki treći put?

Uspjeh zajebantskog hip hop-dvojca Krankšvester lijep je primjer moći usmene predaje... Ili, bolje rečeno, usmene i društveno-mrežne predaje: bili su ponudili album na besplatan download, bez neke velike pompe, još prije skoro dvije godine, i - iako ih u međuvremenu nije bilo praktički nigdje za vidjeti po mainstream medijima - prošlog tjedna su nastupali u fino popunjenom malom pogonu zagrebačke Tvornice, pred hrpom nabrijane mladeži. Prijatelju sam komentirao da je to najbolji hip hop koncert na kojem sam bio u životu; on je uzvratio da je to jedan od najboljih punk koncerata na kojem je ikada bio.

Uglavnom, bilo je jako zabavno, i jako, jako veselo! Toliko veselo da se, zapravo, ni u jednom trenutku koncerta nisam zamarao onim pitanjem kojem se tako često vraćam, a koje glasi: zašto kod nas uspijeva samo hip hop koji je ili zajebantski, ili društveno angažiran/odgovoran, i ništa u sredini?



Priznajem odmah da odgovora nemam... No, mislim da pitanje jest jako bitno jer znam da nisam jedini koji se u američki hip hop bio zaljubio, između ostalog, upravo zbog njegove dominantne društvene neodgovornosti, zbog njegovog nihilizma, megalomanije i likova većih od života, nalik stripovskim superherojima. Zaljubio sam se u njih baš zato što nisu poput mene, zato što rade – ili bar tvrde da rade - sve one lude i opičene stvari, na rubu i s one strane zakona, koje ja nikad ne bih u životu radio jer sam... A, ono, načelno normalan i pristojan čovjek (nadam se)?

Naravno da ima i drukčijeg hip hopa, i da ima ljudi koji vole i društveno odgovorni i društveno neodgovorni hip hop, ali... Pa, usporedite samo koliko je u povijesti žanra bilo stvari u kojima reperi nastupaju s pozicije opakih dilera droge, a koliko je s druge strane bilo stvari u kojima reperi nastupaju s pozicije bijednog narkomana koji uništava svoj život i živote ljudi oko sebe – i jasno je da primarna čar hip hopa ipak leži u isfuravanju apsurdnih mačističkih fantazija koje uzbuđuju naše unutarnje četrnaestogodišnjake.

A da je mahom riječ o pukim fantazijama, to obično prihvaćaju i sami fanovi žanra. Akona, na primjer, hip hop-zajednica nije odbacila zbog otkrića da je 'podatak' da je vodio biznis preprodaje ukradenih automobila po SAD-u bio čista laž – nego tek onda kad je počeo snimati isključivo sladunjavi pop. Svi su se sprdali s Rick Rossom kad se saznalo da je taj velebni 'ulični odmetnik' nekoć radio kao nadzornik u zatvoru, no on je svejedno i dalje jedan od najpopularnijih i najuvaženijih MC-ja.



Manje-više sve pjesme Krankšvestera svode se na traženje novih smiješnih načina za reći 'mi bi jebali sve što hoda', ali se oni istovremeno i distanciraju od takvog svjetonazora, dajući jasno do znanja da nisu neki ulični primitivci, nego da ipak pripadaju redovima uglađene srednje klase ('Cijeli dan sam pio i guto praksitene, slušo Animal Collective, rezuckao si vene/Zgrabio telefon jer digo mi se poskok, pozvo te na seks i da gledamo Tarkovskog')... Njihov gard površinski jest srodan mačizmu američkog hip hopa, ali uz bitnu razliku da, čak i kad jest očito riječ o role-playingu, Ameri obično postave priču tako da dok ih slušaš imaš dojam kao da slušaš živu istinu – dok je kod Krankveštera nacrtano da to definitivno jest role-playing, zeka-peka.

S druge strane, znaju se i ostali domaći reperi-zajebanti uživljavati u razne uloge, no pritom se obično od pjesme do pjesme uživljavaju u različite uloge, ovisno o tome kakvu društvenu sliku žele uškicati kroz prizmu humora... Dok se kod Krankšvestera, pak, konceptualno klatno jednostavno klati - između velikih jebača, i luzera koji si umišljaju da su veliki jebači, i to je sav njihov svijet.

Uloge luzera preuzimaju kad osjete potrebu za apologetskim distanciranjem, kad žele svoju publiku podsjetiti da ipak na kraju krajeva razmišljaju glavom a ne glavićem, ali se još više i još češće čuje kako naprosto uživaju u debilnim jebačkim mačo spikama, kako iz njih crpe energiju i moć, a apologetski odmak je uvelike anuliran time što nema tematskog odmaka - ako se dovoljno dugo postavljaš kao mačo zvijer, nakon nekog vremena nećeš ni djelovati kao ništa drugo osim mačo zvijeri; zuriš u ponor, ponor zuri u tebe, te spike.

Dakle, ako i nije baš apsolutni nihilizam bez kočnica – bliže je tome od bilo kojeg domaćeg hip hopa koji sam čuo od tko zna kad, i neka zato znaju da su dobili još jednog fana.

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu