Lista mi je, onako, na prvi, a bogme i na drugi pogled izgledala baš dobro. Bila je šarolika, žanrovski različita, dobro izbalansirana u odnosu na domaći i strani strip, baš onakva kakva treba biti, a na koncu, što je i najvažnije, iza svakog od tih stripova sam čvrsto stajao, uvjeren da je svaki od njih zaslužio mjesto na toj listi.

I onda, ko za vraga, valjda samo da mene sludi, u ruke mi sad dođe ‘Trgovina’, velebni strip album Regisa Loisela i Jeana-Louisa Trippa, strip koji je, čini mi se, negdje u studenome prošle godine, za hrvatsko tržište izdala najagilnija domaća izdavačka kuća Fibra (uh, Šunjiću, Šunjiću, koji vrag nisi pričekao bar dva mjeseca?). A što je najgore, čitavo to vrijeme ‘Trgovina’ je bila u mom posjedu, no iz raznoraznih razloga, a među kojima je u većoj mjeri selidba, a u manjoj mjeri lijenost, ‘Trgovinu’ nisam tada pročitao.

Pročitao sam je sada i shvatio da je to strip koji ne samo da bi upao na godišnju listu deset najboljih stripova prošle godine, nego bi vjerovatno s ‘Blastom’ vodio mrtvu trku za sam tron. Zbog čega? Zbog puno toga, no polako, idemo ispočetka. Moguće je u vrlo malo riječi prenijeti osnovnu ideju ’Trgovine’. Otkad se nekolicina ‘mudraca’ dosjetila da bi za promjenu mogli pisati i o nečemu što nema prevelike veze s dugokosim plemićima koji haraju pošumljenim krajolicima stare Europe, realizam je polako ali sigurno počeo prodirati u imaginaciju svih kreativaca zapadnoga kruga.

Zanemarivši na trenutak modernističke i postmodernističke izlete u umjetnost per se, realistička koncepcija ostaje prisutna već barem stotinu i pedeset godina. Njenu dugovječnost možemo objasniti činjenicom da, iz nekog samo njoj znanog razloga, stvarnost i dalje odbija pokoriti se umjetničkim proglasima. Vječno u promjeni, stvarnost je nudila obilje materijala svim autorima opsjednutim idejom realizma u ovom ili onom obliku. U tom se kontekstu povijest stripa nimalo ne razlikuje od povijesti popularnijih ogranaka lijepih umjetnosti. Drugim riječima, tematika ‘Trgovine’ prilično je prizemna - dylanovski kazano – ‘It's life and life only’. No, ona je sve samo ne prizemna. Jer Loisel i Tripp ovoj, naizgled čistoj realističnoj formi dodaju i jednu savršeno ugođenu romantičarsku notu.

Radnja ‘Trgovine’ je smještena u malo kanadsko selo Notre-Dame-des-Lacs u srcu Quebeca, u vrijeme između dva velika svjetska rata. Priču otvara smrt Felixa Ducharmea, vlasnika mjesne trgovine, svjetovna srca seoske svakodnevnice. Trgovinu nakon Felixove smrti preuzima Marie, njegova supruga, no selo strahuje – je li Marie sposobna držati sve konce u svojim rukama?

Jer, trgovina je sve. Bez trgovine nema života. A Marie je slaba, nježna, krhka, djetinje naivna. Gotovo poput Bess iz Von Trierovih ‘Lomeći valove’, Marie je čitav svoj život živjela samo za druge, žrtvujući se pronalazila je smisao svojeg postojanja. A sad je ostala sama. Potpuno sama. No, jedne snježne večeri, pri povratku iz nabave robe iz susjednog mjesta, Marie na cesti nailazi na nepoznatog muškarca koji je sa svojim motociklom zapeo u snijegu. On je Serge. Smilujući mu se, Marie ga poziva sebi da prespava u gostinjskoj sobi dok traje mećava, ni sama ne shvaćajući da je tim činom promijenila iz temelja, ne samo svoj život, nego živote svih žitelja Notre-Dame-des-Lacsa. Jer Serge, svojom dobrotom, talentom, imaginacijama unosi promjene u selu, no pitanje je da li su mještani bili spremni za njih.

Bajkovita razglednica jednog vremena

Čitajući ‘Trgovinu’ u nekim momentima se osjećamo ko da proživljavamo déjà vu. I sama okvirna fabula i načelna karakterizacija likova već je viđena bezbroj puta bilo u filmu bilo na televiziji. Mala tradicionalna sredina nenaviknuta na promjene, dolazak misterioznog stranca koji je sam po sebi katalizator tih promjena, nedostatak iskristaliziranoga glavnog lika (glavni lik ovog stripa je zapravo sam Notre-Dame-des-Lacs) te gomila specifičnih likova koji svaki za sebe pričaju neku svoju, različitu priču, a sve pod mantrom nostalgije za nekim starim dobrim vremena. ‘Amarcord’, ‘Selo moje malo’, ‘Život na sjeveru’ ili ‘Naše malo misto’ samo su neki primjeri koji slijede gotovo pa zabetonirane postulate žanra.

Da, ti elementi su već viđeni, no samo načelno, kako sam već napisao, jer ono što razlikuje ‘Trgovinu’ od navedenih djela je činjenica da su autori doslovno shvatili Scotta McClouda koji kaže da je potencijal stripa kao medija nevjerojatno širok i uzbudljiv. Da se razumijemo, svi ovi naslovi koje sam naveo meni su osobno sjajna ostvarenja, no njihov glavni adut je isključivo pravocrtni slijed postavki tog svima omiljenog žanra obogaćen s nekoliko antologijskih momenata koji i danas funkcioniraju kao opća mjesta u kolektivnoj svijesti generacija i generacija gledatelja.

Loisel i Tripp u ovu priču uranjaju puno kompleksnije i dublje. Shvaćajući da je baš strip medij koji autoru daje neograničenu slobodu u izričaju i mogućnost da se u potpunosti razmaše svojim idejama, oni uzimaju slobodu da se igraju s pravilima žanra, da ga mijenjaju, da ga prilagođavaju pristupajući mu gotovo avangardno. Oni ne pristupaju ovom djelu kruto zanatski, ne odrađuju ‘Trgovinu’ najamnički nezainteresirano, niti nam pripovijedaju neku već tisuću puta ispričanu životnu priču. Ne, oni nas uvode u jedan poseban svijet, svijet o kojemu do čitanja ovog stripa nismo znali gotovo ništa (ili smo znali jako malo), svijet koji nam je nakon čitanja ovog stripa puno bliži, a sve to na jedan potpuno drugačiji način stvarajući strip koji je najljepša moguća, gotovo bajkovita razglednica jednog vremena koji je iščezao. Vremena koje je moralo iščeznuti jer tako nalažu pravila onog zajebanta kojeg zovemo život.

Iako je priča smještena između dva svjetska rata, u jednoj ruralnoj, civilizacijski zamrznutoj sredini, autori iznenađuju progresivnim pristupom koji ulazi u sferu modernizma. Daju ženskim likovima poseban značaj otvoreno se svrstavajući na njihovu stranu. Marie, koja prilagođavajući se novonastalim okolnostima doživljava pravu karakternu transformaciju, svlači kožu ranjive žene te postaje simbol čitave jedne ženske pobune. Promjene koje je Serge donio u selo postaju okidač za mijenjanje identiteta čitave jedne zajednice koja je desetljećima, pa i stoljećima živjela po istim tradicionalnim pravilima. Bez obzira na to što osim Marie, koja vodi trgovinu i Alice, koja je seoska učiteljica, niti jedna žena u selu nema ni posao ni obrazovanje, vjetar promjena koji je zapuhao probudio je u njima želju za buntom, potrebu da pokažu da i one vrijede. Scena kad sav ženski rod, počevši od supruga drvosječa, pa sve do malih djevojčica, ustanu i kažu muškom rodu u cjelini jasno i glasno NE, antologijska je i gotovo pa spada u sferu feminističkog manifesta. Manifesta koji su napisali muškarci.

Život, smrt, smrt, život osnovni su motivi ‘Trgovine’. Priča počinje smrću te smrću i završava. A u međuvremenu se mnogo toga rađa, pa i preporađa. Od samih ljudi do čitave zajednice. Ono što ovdje zapravo najviše fascinira je umjetnička, odnosno crtačka vještina autora da svojim neobičnim, ekspresivnim crtežom koji izgleda kao nekakav ćušpajz realizma i burtonovske karikature savršeno ispričaju ovo prekrasnu priču. Čak i kolorit kojim se služe – miksanje boja koje variraju iz hladnih plavih i sivih do toplih, ugodnih i jesenje rujnih – savršeno slijedi narativni koncept ‘Trgovine’.

Režija i kadriranje su dovedeni do savršenstva. Od trenutka kad Marie u očaju ispriča župniku svoju muku (sadržaj te ispovijedi je fantastičan i neočekivan obrat koji također imamo u ovoj priči) na sljedećih nekoliko stranica gotovo da i nema izgovorene riječi, no one nisu ni potrebne jer je sve i više nego jasno.

O ‘Trgovini’ bi se dalo još mnogo, mnogo više napisati, no i ovako su okviri koje moram poštivati odavno premašeni, pa da skratim. Ukratko, ‘Trgovina’ je prekrasni strip koji, ako volite devetu umjetnost, jednostavno morate pročitati. E, da, bitna napomena, ovo Fibrino izdanje je samo prvi tom, drugi još nije preveden, no kako nimalo ne sumnjam u agilnost Marka Šunjića, vjerujem da ćemo već ubrzo u rukama imati i završni dio ove bajke o Marie, Sergeu, o Notre-Dame-des-Lacsu. A kad se to dogodi, obećavam, neću se – oprostite na izrazu – zajebati kao s prvim dijelom.