POPFENOMENOLOGIJA

Nostalgija na YouTubeu

Objavljeno: 16.03.2012 09:31 / Tonći Kožul

Foto: Ostale fotografije Shutterstock / Shutterstock

Zašto je jučerašnje 'smeće' današnje blago, i zašto stvari koje smo nekad mrzili s vremenom u nama počnu buditi malo toplije osjećaje

Ima milijun primjera od kojih možemo krenuti, pa onda neka to nasumično bude recimo... 'Another Night' Real McCoya, može? Može.

Što ljudi na YouTubeu komentiraju na ovaj dance hit iz devedesetih?



Pod top comments zatječemo dva komentara: sa 180 lajkova tu je obligatorni 'Thumbs up if you are listening in 2012', posve debilan mobilizacijski poklič koji ćete naći ispod gotovo svake iole popularne pjesme starije od nekoliko mjeseci (moj prijedlog za modificiranu verziju mema: 'THUMBS UP IF YOU ARE WATCHING THIS ON YOUTUBE!'). Potom imamo 39 lajkova za čovjeka koji se pita kako uopće možeš ne voljeti ovu pjesmu, dodajući kako je uz nju prolio mnogo znoja po plesnim podijima te kako žali za prošlošću - što je otprilike sažetak i većine ostalih komentara.

Mislim, nije da sam ih pročitao sve - ima ih preko dvije tisuće - ali nakon prvih tridesetak stranica dobije se ipak nekakva okvirna slika: u skladu s očekivanjima, većina komentatora su u doba kad je ova pjesma izašla bili u cvijetu mladosti, te se s nostalgijom prisjećaju tih dana. I, naravno, nađe se i podosta komentara u stilu: 'devedesete su najveći zakon, TO je bila PRAVA muzika a ne ovo smeće koje se danas radi!'

Što mi je poprilično ironično, jer... OK, da se razumijemo, ja volim tu pjesmu, Ali sjećam se devedesetih, i sjećam se kako je tada 'Another Night' bila jedan od zadnjih primjera koji bi većina ljudi uzela za 'pravu muziku': dobro se sjećam kako je tad eurodance za mnoge bio upravo krunski primjer 'smeća koje se danas radi'!!! (Mislim, naravno da na YouTubeu ima i ekstremnijih primjera: jedan neznani majstor je tako prošle godine ispod 'Oops! I Did It Again' Britney komentirao: 'This was the real MUSIC. Now all we have is Justin Beaver, Jonas Suckers and Kesha.' Živa istina!)

Tako da ne znam što se ti ljudi ne bi zapitali nekoliko stvari. Kao, recimo: što misle o tome da će se današnja mladež za 15-20 godina prisjećati 'smeća' koje se danas radi - s podjednakom toplinom s kojom se oni sad prisjećaju negdašnjeg 'smeća' iz devedesetih? Po kojoj osnovi misle da su više 'u pravu' od njih? A po kojoj osnovi misle da su više 'u pravu' od ljudi koji su u devedesetima imali, naprimjer, 35-45 godine te su se zgražali nad tadašnjom novom muzikom dok su se pak s toplinom prisjećali hitova iz sedamdesetih? I zar im nije barem malo, ehm, neobična ta slučajna slučajnost da se 'najbolja muzika ikad' rađala baš u doba kad su baš oni bili - u ranim dvadesetima, mladi i razuzdani i mahom neopterećeni brigama?



Jedan od najdražih primjera za ovu priču mi je 'Another Dumb Blonde' Hoku, tj. popratni komentari na YouTubeu, u kojima cure iz američkih koledža žale za djetinjstvom kad je 'sve bilo jednostavnije'! Riječ je, inače, o hitu iz 2000. – ali samo među pubertetskom i predpubertetskom publikom što je tad slušala Radio Disney. Pošto pjesma nikad nije uopće ni doprla do znatnijeg broja ljudi što imaju običaj hejtati takvu mjuzu, normalno je da su komentari generalno toplog karaktera... No pritom je ipak puno bitniji faktor to što klinci i klinceze po dolasku u srednju nadrastaju ono što su slušali u osnovnoj, definirajući se kroz nasilno odbacivanje te muzike, da bi do dolaska na faks to već izbacili iz sistema, i bili na dovoljnoj vremenskoj distanci - dovoljno daleko od osoba koje su nekad bili i koje nikad više neće biti - da su zreli za nostalgiju.

I tu leži jedan od glavnih razloga zašto je jako malo negativnosti i u komentarima starih pjesama koje su doprlo do puno, puno šireg kruga slušatelja: 'Another Night' je - skupa s još bezbroj drugih - pjesma kakva se naprosto nikad više neće moći napraviti, ma koliko god različiti revivali rekombinirali različite sastojke. Ona je dokument vremena u kojem je italoidni piano-house bio zvuk masovnih derneka a ne skromnih kužerskih plesnjaka, u kojem su denserski rent-a-MC-ji mogli imati rime poput 'Baby I talk to you, in the night of your dream, of love so true' bez nabrajanja svih brendova koje nose, ili hvalisanja karanjem top modela.

Ona je dokument prošlog svršenog vremena koje nam, kao takvo, uvijek djeluje nevinije i jednostavnije od neizvjesnog prezenta, dokument jednog nepovratno izgubljenog vremena, kronika zapečaćenih vrata i porušenih mostova. A kad je riječ o nečemu tako bezazlenom kao što je glazba – ta kako mrziti cijele svjetove koji su nestali pred tvojim očima?

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu