OPASNO NAVUČEN

The Thermals - A Pilar Of Salt

Objavljeno: 17.03.2012 09:20 / Andrija Škare

Foto: Promo fotografije myspace / myspace

Nekako s proljeća, osim što se sjetim starih drugova, osjetim želju, a možda čak i potrebu, da se malo odmaknem od teške, guste, monotone i tugaljive glazbe

Glazbe koja mi je pomagala da neozlijeđen prebrodim zimu; osjetim želju da životu kroz slušalice dodam malo šarenila, malo života, malo energije. Tisuću je načina na koje bi se to moglo učiniti, nepregledno je more glazbe koja potiče i razbuđuje, ali moj su izbor uvijek gitare. Glasne, bučne, zvečeće, distorzirane, brze. To je vjerojatno dug devedesetima, vremenu kada sam glazbu počeo primjećivati i kada sam shvatio da mi počinje značiti više od puke podloge.

Možda sam površan, ali meni su kod suvremene glazbe najvažnije dvije stvari. Prva je melodija za koju volim da je linearna i pamtljiva, a druga je tekst koji ne mora biti vrhunac poetskog umijeća, ali ne smije vrijeđati moje estetske kriterije, ne smije biti banalan i proziran, mora sadržavati nešto što će me privući, nešto s čime se možda mogu poistovjetiti, nešto za što ću se uhvatiti.

Ako spoj jednoga i drugoga funkcionira, postavljeni su dobri temelji da zavolim nekog izvođača iako ih, naravno, ima koji stvaraju krasne melodije i pišu divne, poetske tekstove, a meni ne znače baš ništa, kao i onih koji su se odrekli melodija nauštrb rascjepkanosti i eksperimentalnosti, a tekstovi su im nerazumljivi i dadaistički, a opet su mi dragi. Ah, sve je relativno.

Thermalsi su negdje na pola puta. Nisu baš neki poete, tekstovi su im himnični i parolaški, kao stvoreni za izvikivanje s podignutom rukom i čvrsto stisnutom šakom, a melodije im jesu lijepe i upečatljive, ali ponekad treba uložiti trud da ih se pronađe ispod slojeva buke.

Kada sam prvi put čuo ovu pjesmu, shvatio sam da sve moje teorije počivaju na vrlo krhkim temeljima, kao da su postavljene na stupovima soli i dovoljno je da puhne malo jači vjetar pa da se rasprše u milijune heterogenih kristalića. Od prvog je riffa jasno s kakvom zvjerkom tu imamo posla, od prvog je moćnog stiha posve očito da je riječ o budnici za novo tisućljeće, pjesmi koja izražava ono što smo i sami mislili ili osjećali, ali nismo imali znanja, volje ili vještine to izraziti na ovako snažan način.

I zaista, mogu je poslušati deset puta zaredom i ta energija (na koju inače kod glazbe ne polažem previše) počne ulaziti u mene i pumpa kroz mene kao kofein iz tisuću kava i tjera me da nešto razbijem, ali da to bude konstruktivna destrukcija, tjera me da se budim i da se bunim, tjera me da pronađem još nekoga od prolaznika tko u slušalicama ima nešto toliko svježe (iako je staro), srčano i nabrijano, da pronađem još nekoga tko je svjestan da nije poseban jer zna da je svatko poseban.

Kada ga pronađem, ako se to ikada dogodi, pitat ću ga je li i on kada je prvi puta čuo ovu pjesmu čitav dan u glavi slušao 'I carry my baby', čak i onda kada je glazba bila ugašena.

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu