POPFENOMENOLOGIJA

Japanski pop i ja

Objavljeno: 30.03.2012 11:05 / Tonći Kožul

Foto: Screenshot yt / yt

Autor teksta nije ekspert za J-pop, ni približno! Ali bi vam isto htio reći koju na tu temu

Jeste znali da je Marty Friedman, nekadašnji gitarist Megadetha, godinama živi u Japanu - gdje ima dosta uspješnu karijeru? Ono, tečno priča japanski, ima svoje TV emisije, piše kolumne za japanske novine, radi glazbu za igre, svira s japanskim izvođačima... Možete ga, evo, čuti u akciji na aktualnom singlu Momoiro Clover Z:

Dok u teoriji lajkam maksimalizam i apsurdnu pretjeranost japanskog popa (pa gdje se još na svijetu nešto što se zove 'Žestoka simfonija univerzuma br. 7: Beskrajna ljubav' može naći na petom mjesto nacionalne top-liste?!?), u praksi se to najčešće svede na nemilosrdno audio-vizualno bombardiranje od kojeg me samo boli glava: priznajem da ni uz najbolju volju nisam uspio izdržati više od dvije minute ovoga gore! Što, opet, ne znači da mi je japanski pop-maksimalizam baš uvijek stran...

U srednjoj sam imao nerealiziranu ideju za 'šaljivu' metal-numeru: uz neke speed/thrash dž-dž gitare tip bi brundao 'death... blood... murder... destruction... horror... war...', a onda bi na to dječji zbor nevino zapjevao: 'Everybody sing now!' i tako ukrug. Iako ne sumnjam da i dan danas srednjoškolci s rudimentarnim smislom za humor smišljaju slične glupe fore, ne znam je li itko osim Japanaca u stanju napraviti takvo nešto, a da to... NE ispadne sprdačina! Mislim, tko dočeka kraj ove pjesme bez osmijeha od uha do uha – čovjek nije:

(Nagli ulet haga-vaga bubblegum refrena malo me podsjeća na one stare filmove gdje su junaci u bijegu, pa utrče u backstage nekog kazališta ili kluba gdje ih isti tren zamijene za glumce, na brzinu im nabace šminku i gurnu ih na pozornicu i ovi zbunjeni počnu nevješto skakati i izvoditi neke pokrete, a publika začudo bude oduševljena i jedan od naših junaka bude sav pun sebe i poželi nastaviti nastup, no onaj pametniji ga odvuče za sobom, taman kad su se opet pojavili negativci, i urnebesna jurnjava se nastavlja!)

Još nešto čega ima samo u Japanu: girl-grupa AKB48 koja, unatoč pomalo konfuznom imenu, nema 48 nego... Čak 62 članice! Cure - uglavnom tinejdžerice ili u ranim dvadesetima - podijeljene su na četiri trupe te imaju sučeljavanja, tijekom kojih fanovi izglasaju koje će od njih biti na idućem singlu grupe.

Prije nekoliko mjeseci na blogu Neojaponisme objavljen je zanimljiv feljton o 'velikom pomaku u japanskoj pop-kulturi', a teza je u najkraćim crtama sljedeća: 'obični' Japanci zbog recesije troše sve manje na pop-kulturna dobra, za razliku od određenih subkulturnih skupina kojima je konzumacija određenih pop-kulturnih dobara bitna za građenje identiteta - a to što su AKB48 kolonizirale Oricon (japanska top-lista singlova) ne odražava ukus šire mainstream-publike, nego samo novčane glasove jednog specifičnog segmenta publike kojem se one obraćaju, asocijalnih tech-šmokljana ilitiga otakua što se pale na fantazije o nevinim, bespomoćnim curicama.

Jest da je tu tezu teško progutati zdravo za gotovo - AKB48 su u 2011. zavrtile 212 milijuna dolara profita (U2 je, primjerice, iste godine bilo prvoplasirani na Forbesovoj listi s 'tek' 195 milijuna), a do takvih para je ipak nemoguće doći zahvaljujući podršci samo jedne demografske skupine! No opet, činjenica jest da tu leži izvorište fenomena AKB48: kroz 'Seifuku ga Jama wo Suru' su se dosta otvoreno uvaljivale starijim otakuima s obećanjem 'zabranjene ljubavi', a što se tiče njihovog najvećeg hita 'Heavy Rotation'...

U redu, ja jesam besramni konzument zapadnjačkog popa, koji je isto hiperseksualiziran i koji je također često rodno prilično regresivan, ali... Mislim, gle: kad se Rihanna po milijunti put hvata za međunožje i gura ga pred kamere, njoj svakako jest cilj seksualno me uzbuditi - ali taj čin je ujedno i pokušaj demonstracije nekakvog girl powera, ma koliko god da bio krembilan (a JAKO je krembilan, da se razumijemo); pokušaj je to barem nekakve demonstracije moći, držanja konaca u rukama...

Dok u 'Heavy Rotations', s druge strane, imamo hrpu golišavih, jedva punoljetnih djevojaka (ako i to!) koje se hihoću i udaraju plišanim medvjedićima u haremskim odajama, klikćući 'I want you! I need you!', kao da samo čekaju svog 'dobročinitelja' kojem će bespogovorno ispuniti svaku moguću želju. Creepy, brate! (Iako je pjesma vrhunska bubblegum-rokija, moram priznati.)

 

Ja se ipak radije držim svog Yasutake Nakate, elektro-pop čarobnjaka kojem je maksimalistički overload u pravilu krajnja destinacija pjesme a ne polazišna točka - i koji se usto u životu očito naslušao dosta Daft Punka, pa nije ni čudo da toliko paše ovim zapadnjačkim ušima! Nakata ima svoj projekt Capsule kroz koji isfurava mrvicu tvrđu elektroniku, surađuje s nizom izvođača (možda ste već naletjeli na psihodelično-psihotični cukeraj spota za 'Ponponpon' Kyary Pamyu Pamyu - bilo viralnim hitom ne tako davno), no najmilije su mi definitivno njegove produkcije za ženski trio Perfume - gdje lude beatove spaja s melodijama za prste polizat.

Jedan od najdražih mi njegovih trikova je onaj kad pri samom kraju pjesme uvede neki novi motiv, odvodeći je na novu razinu, pružajući nakratko pogled u skroz novi rajski vrt raskoši - samo da bi potom uslijedio nagli rez i fade-out, ostavljajući me na slatkim mukama, da zamišljam za što sam sve ostao uskraćen. To!!! To mi radi, nesrećo!

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu