POPFENOMENOLOGIJA

Kad rikne hard

Objavljeno: 13.04.2012 10:46 / Tonći Kožul

Foto: Ostale fotografije Shutterstock / bl

Tužan dan u životu suvremenog ljubitelja glazbe! Mada ne uvijek iz posve racionalnih razloga...

Nije mi nikad dosad riknuo hard pa ne znam kako je to inače, ali pretpostavljam da ljudi kojima se to dogodi znaju pomisliti: 'Joj, Bože, da sam dobio bar *jedan* dan upozorenja pa da sam stigao bekapirati ono najvažnije!' E, pa ja srećković, dobio sam nešto slično tom upozorenju – samo što je to ispala pirova pobjeda, jer bad sectori su već toliko izjeli disk da je otprilike svaki četvrti-peti fajl veći od megabajta nepovratno sjeban; pokušaj kopiranja bilo kojeg foldera s deset ili više takvih fajlova jalova je rabota pa sam se tako našao u situaciji da trebam odrediti što mi doslovno *jest* najvažnije i probati od toga spasiti što se spasiti dade.

Jest da mi je pritom olakotna okolnost to što sam se godinama kao dobar pionir trudio redovito bekapirati najvažnije foldere i fajlove, no činjenica i dalje jest da će s tim hardom umrijeti i puno muzike koju *nisam* bekapirao. I... znate što? Nije mi uopće neki veliki bed! Dvadeset-trideset nikad preslušanih kompilacija starog reggaea? Nema veze, uvijek je negdje u optjecaju hrpa raznoraznih kompilacija starog reggaaea, uvijek dostupnih kad se god zaželim takvog zvukovlja u životu! Glavno da imam pri ruci Greensleevesov 'This Is Lovers Rock', za ostalo ćemo lako.

Serijal 'Promo Only Country Radio'? Zadnji volumen koji sam stigao preslušati datira iz jeseni 2010., što mi jasno govori da zapravo i nemam potrebu za praćenjem te muzike na mjesečnoj bazi, i da je za moje apetite sasvim dovoljno po jedno godišnje izdanje 'Country Heat Summer BBQ-a' ili 'Patriotic Countryja'. Osam foldera s parstotinjak Tonettinih pjesama? Kako je prošlo godinu-dvije otkad sam stao na 30-40 odslušanih pjesama, sad se barem više ne moram zavaravati mišlju da ću poslušati i ostale 'jednog dana.' I tako dalje, i tako dalje... Ako ste i vi glazbeni fanatik, vjerojatno vam je dobro poznat taj mentalni sklop što tjera čovjeka da samo gomila i gomila i gomila muziku koja mu narajca znatiželju ('Kompilacija mongolskog psihodeličnog teenbeata iz šezdesetih? Vau, to se MORA skinuti!'), koliko god znao da *nema šanse* da će ikad stići poslušati i veći dio toga, kamoli sve. Manijakalna posvećenost sakupljanju i slušanju glazbe nije ništa drugo doli jedna blaža vrsta mentalnog poremećaja: ljetos sam pogledao nekoliko epizoda 'Hoardersa', američkog doku-serijala koji se bavi tzv. ljudima-hrčcima, i bilo mi je neugodno gledati te jadnike koji ne mogu normalno hodati po kući od svakojakog smeća koje su uskladištili, racionalizirajući to često s onom predobro mi poznatom mantrom: 'A čuj, nikad ne znaš, sve bi to moglo JEDNOG DANA zatrebati.'

Što je posebno glupo s muzikom, u ovoj eri kad skoro sve što ti srce zaželi možeš ili legalno streamati, ili ilegalno locirati i skinuti, bez pol muke! Najgora stvar kod data-hoardinga je što na nekoj razini *jesi* svjestan da ti hardovi i police stenju pod hrpetinom nepotrebnih stvari, a opet je tako teško natjerati se da ih jednostavno izbrišeš ili baciš i adio, uvijek te progoni to famozno '...jednog dana!' I stoga osjećam čak i lagano olakšanje što sam se sad malo rasteretio od tih sranja... Barem dok ne ispunim novi hard novim sranjima! /nervozni smijeh/ A kad smo već kod glupih navika i običaja kojih si svjestan a ne možeš im se othrvati, ima i još jedna stvar koja obično dođe u kompletu s gikovsko-nerdovskim glazbenim kolekcionarstvom – a to je analno-opsesivna sklonost nekom obliku katalogiziranja.

Nekima se to manifestira kao potreba da se svaka božja mp3ca odgovarajuće taga ili, nemam pojma, da se svaki fajl ili folder preimenuje po odgovarajućem ključu; kod mene to podrazumijeva sortiranje 'odrađene' muzike u pripadne žanrovske foldere koji se potom prže na žanrovske DVD-e, *uključujući* i muziku za koju *znam* da je nikad, nikad, NIKAD više neću slušati, ali eto, umjesto da je kao normalan čovjek zauvijek maknem iz svog života – ja ću je čuvati na nekom DVD-u na polici, iz razloga koji ni meni samom nisu baš najjasniji. Katalogiziranje, samo po sebi, nije loša stvar: korisno je imati na raspolaganju dobro tagane mp3ce, i korisno je kad na polici možeš odmah naći ono što ti treba, umjesto da kopaš pola sata po DVD-ima s natpisima poput 'MP3 RAZNO 54.' Problem je tek u *opsesivnom* katalogiziranju, koje je proces koji vječno traje: uvijek je štošta i nekatalogizirano i nebekapirano, i kad ti smrt harda nasilno poremeti taj proces, suočiš se s pitanjem: ČEMU sve to? Da, stvarno – čemu? Ne znam, svatko ima neki svoj razlog... Osjećaj kontrole? Čeličanje discipline? Držanje reda u barem nečemu u trenucima kad ti je ostatak života malo u neredu? Nešto četvrto? Nešto što, u svakom slučaju, normalni i zdravi ljudi ostvaraju na neke druge načine osim sortiranja jebenih fajlova i foldera!!! Kao što rekoh – mentalni poremećaj. No ajde, ne želim završiti kolumnu s tu sad nekim dark spikama pa da malo opet dignem atmosferu za kraj... Evo još dobrog starog reggaea!

/nervozni smijeh/

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu