Kavanski đir

Gavella

23.04.2012 u 09:33

Bionic
Reading

Birtija starog kova u kojoj se interijer nije mijenjao godinama zaslužuje dobre ocjene jer kavu možete popiti i u ponoć

U ovom sumanuto brzom vremenu u kojem stvari traju sve kraće i sve što nema status noviteta gubi na važnosti ipak postoje neke trajne vrijednosti, a među njima ima i poneka birtija. Novi ugostiteljski objekti otvaraju se svaki dan, neki stari nestaju, fluidna je ta scena, možda i previše da bi se uspjelo pohvatati sve i u tom je šušuru lijepo imati mjesta koja stoje postojano kano klisurine i čije se postojanje ne propituje; mjesta koja se uzimaju zdravo za gotovo.

Eto, recimo, Gavella. Oduvijek je tu gdje je i danas. I bit će još dugo, dugo. To je vrlo utješna spoznaja. Ako sve propadne, ako nas pojede inflacija, cijene benzina, generalno nezadovoljstvo, prirodne nepogode i invazija s Marsa, ovaj će kafić i dalje biti na svome mjestu. I aparat za kavu će biti u funkciji.

Cijene: kava obična - osam kuna, a s mlijekom - deset. Pelinkovac i ina domaća žestoka pića 9, Kola 14, malo pivo (Ožujsko, Karlovačko) isto toliko, a od velikih ima samo točeno Ožujsko, jedan decilitar stoji četiri kune pa vi sami računajte koliko je krigla, a koliko dvije, tri ili koliko već kanite popiti. Decilitar vina je sedam kuna, a ono je u cjeniku navedeno kao 'domaće' uz koje odmah stoji i prijevod 'country wine'. Maestralno. Bijelo, domaće, vino je zapravo stolno vino proizvođača Jarec i sasvim je pitko i ugodno.

Interijer: ovo je po svemu birtija starog kova, pa tako i po interijeru. Prostor se, zapravo, sastoji od dva dijela, prvi koji je baš kafić i drugi koji je zapravo već sam foyer kazališta i gdje je daleko mirnije i tiše. U prvom dijelu možete sjediti samo na visokim stolcima, bilo to uz dugačak šank u obliku slova L, uz stolove koji izlaze iz bočnog zida ili uz one koji se diče svojom autonomijom.

Uz sam prozor su i tri-četiri mjesta gdje možete udobno sjediti i promatrati Frankopansku ulicu i život na njoj, a dodatan čar daje što je taj prozor proziran i s vanjske strane, pa i ovi na ulici mogu promatrati vas. Izlog u punom smislu riječi. Nije za senzibilnije dušice, dakle. Interijer se nije mijenjao godinama, evo ja mogu tvrditi da je posljednjih petnaest godina isti, a vjerujem da bi neki stariji posjetitelji mogli posvjedočiti da se taj broj mirna srca može udvostručiti.

Bez obzira na to, ne djeluje zastarjelo. Jednostavan je i funkcionalan. I čim uđete, znate da ste ušli u birtiju. Sigurno vam neće pasti na pamet da ste se možda zabunili i ušli u knjižnicu, modernu galeriju ili kiruršku dvoranu, kao što je to slučaj kod nekih novih kafića.

Usluga: ovo je po svemu birtija starog kova, pa tako i po usluzi. (Ne, ne, nisam zabunom počeo istom rečenicom kao i u prethodnom odlomku. To je samo zbog pojačavanja dojma.) Uglavnom, ako nema gužve, svoje ćete piće dobiti relativno brzo i s voljom. Ako je gužva, za njega se trebate junački izboriti, kao i svuda. Momci koji rade su hitri i efikasni, ali nemaju oči na leđima, to im je jedini minus.

Klijentela: glumcima je ovo prirodno stanište, to je jasno. I svima koji su profesionalno vezani za teatar. Oni su i najčešća klijentela. I zbilja, na ovom mjestu nije nikakvo čudo ispijati svoje piće rame uz rame s prvacima hrvatskog glumišta. Ima i novinara (i to uglavnom onih iz sportskih rubrika, tko bi znao zašto), bivših i aktualnih ministara (uopće se ne šalim), ljudi koji su vam poznati kao konobari iz nekih drugih birtija, određeni broj samostalnih obijača šankova, poneki zbunjeni student, gospođe čije su najbolje godine prohujale dok je Branko Gavella još bio živ i šareni prolaznici koji su se samo na tren došli skloniti od buke ulice i poželjeli su je malo promatrati izvana. Ili su tek ušli na WC.

U pauzama predstava tu se, logično, sjati onaj dio publike koji svoju cigaretu mora nečim i zaliti i samo u tim trenucima ovo mjesto nalikuje na sve ostale kazališne kafiće. Čim pauza završi, sve se vrlo brzo vraća u normalu, glumaca je opet više nego publike (i to ne samo onih kojima je ovo matična kuća, naprotiv) i uskoro se opet uspostavlja klasična kavanska atmosfera.

Jedna od najljepših stvari kod Gavelle je taj često posve nasumični mišung gostiju. U istoj prostoriji i u divnom suživotu mirno koegzistiraju ljudi od dvadeset s onima od sedamdeset. Oni koji dobar dio Shakespearovog opusa znaju napamet i oni koji ne znaju napamet ni sva slova. Oni kojima je ovaj kafić drugi dom u kojemu su možda i više nego u prvom i oni koji su se tu zatekli posve slučajno. Nije to ništa čudno, kafići su i inače melting potovi, ali ovdje je posebno izraženo i lijepo funkcionira, osjeti se sklad.

Sanitarije: ući, obaviti, izići. Samo toliko. Korektno, ništa više ni manje od toga. Znale su dosta resko vonjati, a posljednji puta kad sam bio čitav je prostor ozbiljno mirisao na marcipan. Malo su pretjerali s onim osvježavajućim kuglicama za pisoar, a u malom se prostoru ti mirisi nekako čudno spoje i razdvoje i zaista, marcipan. Nije bio neugodan miris, intenzitetu i začudnosti unatoč.

Posebna prednost: ovo je jedno od rijetkih (ako ne i jedino!) mjesta u gradu gdje neće sa zalaskom sunca prati aparat za kavu. Pije vam se kava u ponoć? Nema problema, stiže.

Posebni nedostatak: u večernjim satima često je gužva, pa se morate probijati do šanka, do toaleta, do svoga mjesta, do vlastitog života.

Napomena: budite tolerantni. Ljudi koje ste tu zatekli imaju više prava na ovo mjesto od vas. Poštujte to i sve će biti u redu. Ne morate poznavati hijerarhiju ovog mikrokozmosa, sve će vam biti jasno nakon deset minuta. Postoje gosti i 'gosti'. Ovi drugi mogu piti na dug, sve se zapisuje u bilježnicu. Stara škola.

Summa summarum: ovo je jedno od onih mjesta koje ne morate voljeti da biste ga cijenili. Ja ga i volim. Često se tamo osjećam kao da tu nikako ne pripadam, ali za razliku od mnogih drugih mjesta, u Gavelli je taj osjećaj topao i prisan, ne povlači za sobom nervozu. Na skali od deset, ovo mjesto zaslužuje čistu devetku i još mrvicu preko toga. Manje bi mogao dati samo netko tko ne cijeni trajne vrijednosti ili netko tko nema dušu, a ja nisam jedan od tih.