POPFENOMENOLOGIJA

Komercijalni house danas

18.05.2012 u 07:46

Bionic
Reading

Ima li to više smisla zvati 'houseom'? I što je uopće vrijedno u toj glazbi?

'PA TO NIJE UOPĆE HOUSE!!!' - neki znaju odbrusiti, prezrivo.

Dijelom nisam na strani tih nekih: house ima prebogatu povijest, s mnoštvom pravaca koji su po koječemu u zvuku jako daleko od izvornog čikaškog housea (tribal, electro, micro...), a opet kod tih pravaca nitko ne dovodi u pitanje sufiks 'house', štoviše uzima ga se zdravo za gotovo, pa stoga nisam baš siguran bi li komercijalni house današnjice - Avicii, Alesso, Dirty South, Nicky Romero, itd itd – nužno morao imati tako poseban tretman pod mikroskopom?

No opet, s druge strane, ipak više jesam na strani onih što se se pitaju koliko tu uopće možemo govoriti o 'houseu', jer moram priznati da ono malo današnjeg komercijalnog housea što iskreno volim ne uzbuđuje toliko mog unutarnjeg hausera, koliko mi prije svega titra receptore za - trance.

OK, za početak, glavna razlika komercijalnog housea 2K12 u odnosu na skandinavski trance je očita: sporiji je, i ima više swinga.

Ovo potonje, međutim, jedva da se i osjeti! Jer sa skandinavskim tranceom dijeli još nešto osim težišta na gordim, gromkim melodijama - a to je generalna nezainteresiranost za koncept groovea te magične, za house neraskidivo vezane kombinacije ritma, basa i zvukova koja budi vatru u kukovima; koja može u igru uključiti i melodije, i napadno čekićanje, ali nije o njima posve ovisna.

A današnja house komercijala ne cilja skoro nimalo na kukove, i svodi se uglavnom na ona dva klasična skando-trenserska moda: širenje uzdignutih ruku dok se rasprostire melodija, lupanje stisnutom šakom po zraku dok se krati vrijeme do idućeg rasprostiranja melodije. Groove? Nula bodova.

Baš kao i trance, aktualni komercijalni house je upadljivo bijela, esencijalno europska muzika, toliko razveden od iskonsko bluzerskog swinga da je lako zamisliti da bi, takav kakav jest, mogao danas postojati čak i da Amerika nikada nije otkrivena.

Činili li ga to lošom muzikom? Ne nužno, naravno da ne, ali ga zato - u najmanju ruku - čini osjetno drugačijim od skoro pa ičega što smo se u zadnjih dvadesetak godina navikli prepoznavati kao 'house'.

I pošto je očigledno skoro sva moždana energija producenata u ovom fahu preusmjerena na iznalaženje zanosnih melodija te zamatanje istih u impozantno stadionsko ruho – a ruho je kod svih većih igrača uglavnom podjednako impozantno (ili podjednako neimpozantno, ovisno na kojoj ste strani) – snaga melodija je praktički jedini faktor na osnovu kojeg mi takve stvari prolaze ili padaju.

Mislim, preslušam tjedno masu trensaste house komercijale: netko je jednom lijepo slikovito rekao kako rajskim nebesima teče beskrajna melodija od koje si svaki trance-producent zgrabi po jedan fragment, i kako mi taj tip muzike nije apriori mrzak - statistički je neizbježno da ću svako toliko naletjeti na poneki fragment po mom ukusu... I tako se znam zapitati: zašto me neke melodiju dirnu, dok me neke druge ostave ravnodušnim?

Ne poričem da bi mi vjerojatno bilo lakše doći do odgovora na to pitanje da imam ikakvog pojma o glazbenoj teoriji, da znam detektirati koje su koje note i kombinacije nota i tako to! Ali nemam pojma i ne znam, pa mi preostaje samo laički nagađati. I sinula mi je jedna ideja...

Naime, kako je riječ o izrazito himničnoj muzici, pitanje bi moglo glasiti i – o kakvim je točno himnama riječ?

Melodije hauserske komercijale koje ne volim su mi otprilike poput navijačkih himni: trijumfalne, gladijatorski samouvjerene, ekstrovertno konfliktne; nisam sportski tip, nisam čoporativni tip, ne nalazim se u tome.

Dok melodije koje volim možda na mene djeluju onako kako bi na ljude načelno trebale djelovati... hm, nacionalne himne? Svečane, uzvišene, monumentalne, dizajnirane i da ganu, i da bude ponos bez neke osobito realnog pokrića ('rodio sam se kao pripadnik tog i tog naroda – asti Boga, velikog li osobnog postignuća'!). A Avicii je moj Josip Runjanin!