Strip

Marcel Labrume - Attilio Micheluzzi

Objavljeno: 30.05.2012 09:00 / Saša Čobanov

Foto: Promo fotografije Fibra / sc

Talijanski strip majstor rođen u Umagu 1930. majstorski nas uvodi u kaotični labirint krvi, mržnje, pohlepe dočaravajući nam svijet Marcela Lebrumea, jednog od rijetkih koji je jako dobro plivao u bazenu prepunom pirana i morskih pasa, Siriji i Libanonu četrdesetih godina prošlog stoljeća

Za kakvo-takvo razumijevanje povijesnog konteksta u koji je smještena radnja ovog stripa (a samim time i čitavog stripa), a to je Drugi svjetski rat, neophodno se vratiti još nešto dalje u prošlost. Naime, po svršetku Prvog svjetskog rata Osmansko Carstvo je pobijeđeno i raskomadano, a Francuska od Lige naroda dobiva mandat za upravljanje Sirijom i Libanonom.

Regija je podijeljena na četiri područja: dominatno sunitska Sirija, većinski alaitska Laodicea, većinski kršćanski Libanon i Gabal ad-Duruz naseljen ratobornom poluislamskom sektom. Korumpirana francuska administracija vlada despotski i nezadovoljstvo među podređenim arapskim narodima raste iz godine u godinu sve više. Početak Drugog svjetskog rata i pad Francuske u lipnju 1940. okidač je za pobunu koju većina Sirijaca, politički zrelih, ali indiferentnih prema ratu koji se vodi u Europi nije mogla propustiti.

Oni odbijaju poslušnost i podređenost toj mandatarskoj naciji koja je upravo vojno poražena. U srpnju 1940. britanska vlada, premda formalno nije u sukobu s kolaboracionističkom vladom Višijevske Francuske, deklarira da ne može dopustiti da Siriju i Libanon okupira neka neprijateljska sila koja bi ih mogla iskoristiti kao bazu za napad na zemlje pod zaštitom Velike Britanije. U kolovozu u Siriju stižu i Nijemci i Talijani, a nešto južnije pod britanskim mandatom nalazi se Palestina u kojoj Arapi i Židovi provode vrijeme u međusobnom ubijanju. Na istoku u Iraku Rašid Ali uz svesrdnu pomoć Nijemaca počinje pripreme za pobunu protiv Britanaca…Uloge su podijeljene, krvavi bal počinje, no u sveopćem kaosu i zbrci, jer petenistički Francuzi su protiv Francuza golista, kao i protiv svojih bivših saveznika Britanaca, ali i protiv svojih nekadašnjih neprijatelja (a sad saveznika? ) Nijemaca i Talijana.

Sunitski Arapi su protiv kršćanskih Arapa, Arapi su protiv Francuza, ali i protiv Engleza, no bez suprotstavljanja Nijemcima i Talijanima, koje drže za saveznike u pokušaju istrebljenja Židova, koji srećom, za protivnike imaju samo Nijemce i Arape.
Komplicirano? Malo je reći. Kaos je prikladniji termin za sve ono što se događalo na Bliskom istoku tih godina, a Attlio Micheluzzi (talijanski majstor rođen u Umagu 1930) majstorski nas uvodi u ovaj kaotični labirint krvi, mržnje, pohlepe dočaravajući nam svijet Marcela Lebrumea, jednog od rijetkih koji je jako dobro plivao u ovom bazenu prepunom pirana i morskih pasa.

Našeg junaka upoznajemo dok u rujnu 1940, na bejrutskim plažama provodi vrijeme ljenčareći sa svojom djevojkom Mitzi, totalno nezainteresiran za užas koji se događa u svijetu, pa i u njegovoj zemlji Francuskoj. Moralno ogavan novinarčić koji je 1940. otišao u Levant kako bi počeo ispočetka u okolišu arogantnih kolonijalnih vojnika, rasista i antisemita. Bez ikakvih moralnih problema pruža sumnjive usluge policiji i tamošnjim vlastima. Ma, svakome tko ponudi više. Kako kaže sam Micheluzzi: 'Labrume, Marcel Labrume. Lijepa bitanga. Živi simbol mojih kontradikcija. Čovjek koji me privlači svojim pomalo perverznim potencijalom za zavođenje, svojim statusom mutne osobe, bez ideala, potpuno uronjene u vlastiti ogavni egoizam. I koji mi se, neka to bude jasno, iz tih razloga gadi. Postoji ta suptilna fascinacija onim što je zabranjeno, zavodljiva strana grijeha kao i perverzno zadovoljstvo osjećaja da te privlači, dok se u isto vrijeme smatraš 'boljim' od njega'. Blizak ekstremističkim krugovima čest je gost na zabavama koje priređuju stranci sve s ciljem prikupljanja informacija koje su za njega, lišenog bilo kakve političke zaštite, a prisiljenog istu kupovati baš tim informacijama, vrednije od zlata. Za njega su te informacije život.

Tijekom jedne od tih zabava upozna Carole Gibonns, mladu i lijepu američku milijarderku. Ta žena, koju još iz nepoznatih razloga na oku drži Gestapo, ubrzo ga šarmira. Ljepotica ga je zaintrigirala i počet će je pratiti. Ono što će otkriti natjerat će ga da dovede u pitanje vlastite stavove, hm, možda bolje reći da stvori nekakve stavove i otkrije u sebi ljudskost i čast.

Već nakon prvih nekoliko stranica prvog albuma (Fibra je obje priče o Marcelu Lebrumeu izdala u integralnoj verziji) nazvanog 'Kako si lijep, Marcele. Ti si gad, Marcele' i više nego vidljivo je da Micheluzzi itekako priziva čaroliju Michaela Curtiza i njegove Casablance. Rat, egzotika Levanta, interesne sfere svih mogućih zaraćenih strana na jednom mjestu, korupcija, psi rata, glavni lik kao simbol oportunizma, cinizma, eskapizma, rezignacije i skepse spram vlastite okoline kojima je zatomljivao moralne ideale i romantične impulse, te romansa lišena emocionalnog happyenda – elementi su koje je Micheluzzi posudio iz vjerojatno najslavnijeg filma svih vremena i inkorporirao ih u svoje životno djelo. Baš poput Ricka Blainea (Humphrey Bogart), Marcel Labrume je zaokupljen ponajprije čuvanjem vlastite slobode i individualnosti te se isprva odbija jasno opredijeliti u ratnom (ali i ideološkom) konfliktu. Ipak, njegov završni angažman (u oba albuma, ali posebno u prvom dijelu) predstavlja pomirenje takvog sustava vrijednosti s moralnim obvezama, ali i afirmaciju vjere u vlastiti individualni instinkt.

Narativna podloga koja se bazira na povijesnim činjenicama pruža dakle zanimljiv dekor za ovog mračnog i ciničnog junaka. Usprkos tomu, imao sam poteškoća s čitanjem, posebice prvog albuma. Prvim čitanjem. Glavni lik je previše distanciran, hladan i pomalo pretenciozno nejasan, a zaokret do kojeg dolazi na kraju albuma je stvarno neobičan. Ponekad je teško shvatiti tko su glavni, a tko sporedni likovi u intrigi. I ritam je neujednačen, autor bez pardona, gotovo anarhično mijenja kadrove, prelazeći s jednog na drugog protagonista. To unosi pomutnju, ali i pojačava napetost oko Labrumea, koja postaje sve nesnošljivija. Micheluzziev narativ je jedinstven ako zbog ničeg drugo onda zbog toga što čitatelja ni u jednom trenutku ne štedi te od njega očekuje aktivno sudjelovanje koje podrazumijeva izvjestan trud jer snalaženje u ovom povijesno-stripovskom kuršlusu je gotovo nemoguće i besmisleno bez određenog poznavanja materije.

Micheluzzi koji je godinama radio u Libiji (vratio se u Italiju tek kad je vojnim pučem na vlast došao Gadafi) bio je na neki način opsjednut tim podnebljem. Stvorio je neku vrst privatne mitologije koja je bila intenzivno obilježena istraživanjem povijesti Bliskog istoka i zemalja Magreba. Upravo su to bili najčešći njegovi motivi, ono o čemu pripovijeda i što čini svijet njegove stripovske proze. Također, Micheluzzi je velik crtač. O da. Crtež, posebice način na koji se igra sjenama i potezima, upotpunjuje upečatljiv karakter tog zbitog svijeta i pojačava ciničan i individualistički karakter ambijenta. Potezi su teški i atmosfera se gradi nizanjem nanosa crne i bijele. Crna pojačava scenarij, a bijela osjećaj vrućine, vlage itd. (neprijateljski nastrojena okolina, pustinja). Pozadina prizora je često minimalistička, dok se u prvom planu pojavljuju karizmatični likovi. Točke gledišta koje Micheluzzi koristi čine priču dinamičnom. Dobivamo dobar uvid u kretanje likova. Riječi su u službi vizualnog i obrnuto, jedni su odjek drugih. I to je sjajno.

Fascinacija turbulentnom poviješću Levanta uz silovit pripovjedački talent koji mu daje za pravo pričati o svemu i svačemu, da započne o jednom, a onda se prebaci na drugo, ne poštujući nikakva narativna pravila, siguran da će strast i magija pripovijedanja učiniti nepotrebnim žanrovske skele koje, uglavnom, pomažu manje darovitim autorima da ispričaju svoju priču, a čitatelju da razumije o čemu je tu zapravo riječ, Attilia Micheluzzia čine neusporedivo velikim i drukčijim. A možda paradoksalno, a možda i ne, sve to Micheluzzia, u nekom suštinskom smislu, čini jednim od najpodcijenjenijih, odnosno najneshvaćenijih autora.

Sreća što se sa tim nisu složili Marko Šunjić i Fibra. Attlio Micheluzzi je velik stripaš, a Marcel Labrume velik strip.

Izdavač: Fibra

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu